NAŠKO KRIŽNAR

Naško Križnar je slovenski umjetnik i etnolog, stvaratelj eksperimentalnih filmova i jedan od članova grupe OHO.

OHO je slovenska konceptualna neoavangardna grupa koja je bila aktivna u raznim fazama od 1962. do 1971.g. Središnji članovi grupe u tom razdoblju bili su Marko Pogačnik, Iztok Geister Plamen i Marjan Ciglič, a tijekom godina bilo je i drugih suradnika – Milenko Matanović, Andraž Šalamun, Tomaž Šalamun, Naško Križnar, David Nez, Matjaž Hanžek, Vojin Kovač Chubby, Aleš Kermauner, Franci Zagoričnik, i drugi.

Počeci grupe vezani su uz časopis Plamenica koji su Pogačnik i Ciglič uređivali tijekom svog srednjoškolskog školovanja u gimnaziji u Kranju. OHO manifest objavljen je 1967. g. u studentskoj publikaciji Tribuna. Ime grupe došlo je od stapanja riječi „uho“ i „oko, što je označavalo potrebu za ujedinjavanjem osjećaja za novi pogled nas svijet. Reizam je pokušaj prelaska s antropocentričnog pogleda na svijet na svijet stvari, na jedan ne-antropocentrični sustav u kojem čovjek postoji na jednakoj razini sa svime što ga okružuje. Svaka se stvar vidi, gleda, razmatra u svojoj jedinstvenoj pojavnosti.

Članovi OHO grupe svojom su umjetnošću željeli izazvati ustaljene poglede na svijet i na umjetnost. Umjetnički rad ne povezuju više s tradicionalnim medijem – on može biti iskazan u bilo kojem mediju, nije više ograničen na sferu umjetnosti, već na bilo koji aspekt svakodnevnog života, može se proširiti, ne ovisi isključivo o svome stvaratelju, ono može biti akcija koja će rezultirati mijenjanjem odnosa ili okoline.

Njihov se rad može sagledati u tri faze. Prva faza njihova rada povezana je s filozofijom reizma. Druga se može povezati s Arte poverom, body artom, performansom, eksperimentalnim filmom, land artom, intervencijama u prirodi. Treću fazu njihova rada karakterizira transcendentalni konceptualizam.

Grupa se dogovorno i svjesno razišla nakon izložbe Information u MoMA-i u New Yorku 1970. kako bi se omogućio prijelaz na iduću kreativnu fazu. Članovi grupe nisu željeli profesionalno ući u međunarodni sistem umjetnosti i institucija.

Najraniji Križnarov film je iz 1963. – Suprastruktura, a najviše filmova snimljeno je nakon što se preselio u Ljubljanu ima više prilika za suradnju s članovima grupe OHO i ostalim suradnicima, dok je najkasniji film Autocesta iz 1971. g. Pojmovi koji se vežu uz filmove najčešće su kultura mladih, ludička umjetnost, hipi pokret, underground, psihodelija, seksualna revolucija, reakcija i komentari na društvena zbivanja u svijetu.

Filmovi su snimljeni bez mnogo montaže ili uplitanja u događanja zabilježena njegovom kamerom na 8 mm ili 16 mm filmu. Križnar je na početku svog rada snimao filmove po scenariju, što je ubrzo napustio i filmovi su dobili slobodniji narativ. Prema kategoričkoj podjeli mogu se vidjeti filmovi temeljeni na scenariju, oni koji prate određenu priču, a kasnije je snimljeno i nekoliko dokumentacija izložba grupe OHO ili pojedinih njezinih članova.

Glazba, naknadno dodana na neke od filmova, preuzeta je „iz arhiva“, ona je narodna ili klasična glazba (Čajkovski ili Antoine), ali najviše zvučnih filmova popraćeno je popularnom rock glazbom iz toga razdoblja. Najčešće su to bili Rolling Stonesi, kao u Lego, dok film Devetnesti živčani slom, nosi i naziv po jednoj od njihovih pjesma. Također, korištene su pjesme Jimija Hendrixa ili Barryja McGuirea. Tako film, sugestivno nazvan po McGuireovoj pjesmi Eve of Destruction, pokazuje Marka Pogačnika koji u jednom javnom prostoru u Ljubljani naizmjenično ispisuje reističke slogane i crteže i poruke protiv Vijetnamskog rata.

Jezik se, sukladno reističkom gledanju, koristi kao sirovi materijal koji se stavlja u kontekst s vizualnim, isprepliće se s akcijama u urbanim prostorima, s istraživanjem i samog medija filma. Neki od filmova Naška Križara snimljeni su po pjesmama, tj. sadrže stihove Matjaža Hanžeka, poput Filma o filmu, koji za svoju temu uzimaju lingvistički material koji se putem medija filma materijalizira. Sličan je i film Naška Križnara Film i autor se ljube, koji je kasnije i poslužio kao naslov njegovog filmskog kreda, objavljenog u časopisu Ekran.

Zabilježeni su ostali i performansi članova grupe – uključujući vjerojatno i njihov emblentski hepening Triglav. U tom su performansu u parku Zvezda u Ljubljani, na samom kraju 1968., Milenko Matanovič, David Nez i Drago Dellabernardina doslovno utjelovili jedan od vrhova Alpa, Triglav, jedan od najvažnijih simbola Slovenije, slijedići reističku filozofiju i formirajući se u živu skulpturu iz koje vire tri glave.

Iz serija radova istoimenog naziva Projekti, može se istaknuti Projekt 6, u kojem  članovi i prijatelji grupe održavaju određeni hepening u javnom prostoru prenoseći veliku gumu. Projekt 3 prikazuje jednostavnu akciju pranja auto, uz pratnju glazbe Tchaikovskog.

Između 1969. i 1970. g., Križnar je dokumentirao brojne projekte grupe OHO. Velik dio tih projekata događao se u prirodi – u šumi, u dolini Zarica, na obali rijeke, ali i u urbanim prostorima. Dokumentirao je, uz mnoge druge, projekte Marka Pogačnika u prirodi, kao i neke od akcije Milenka Matanovića ili Davida Neza. Te su snimke montirane u dvije verzije filmova nazvane Ljetni projekti, od kojih je jedna stvorena za izložbu Information 1971. u MoMA-i.

Naško Križnar diplomirao je etnologiju na Sveučilištu u Ljubljani. U kasnijim godinama stvorio je mnoge etnografske filmove. Radio je na Institutu za etnologiju Akademije znanosti i umjetnosti u Ljubljani.