Retrospektivna izložba filmova najznačajnije slovenske neoavangardne grupe OHO predstavlja uvod u veliku retrospektivu grupe koja će se u suorganizaciji s Kolekcijom Marinko Sudac i Institutom za istraživanje avangarde održati u Centre d’Art Contemporain Genève i u MAMCO-u (Musée d’art moderne et contemporain) u Ženevi 2018.

Prikazani filmovi dio su Kolekcije Marinko Sudac, a izbor napravljen za ovu izložbu predstavlja filmove autora Naška Križnara, Iztoka Geistera Plamena, Marjana Cigliča, Davida Neza i Marka Pogačnika, snimljene između 1963. i 1971. g. Pojmovi koji se vežu uz filmove grupe OHO najčešće su kultura mladih, ludička umjetnost, hipi pokret, underground, psihodelija, seksualna revolucija, huliganizam, oni su reakcija i komentar na društvena zbivanja u svijetu.

Autor najvećeg dijela filmova OHO grupe je Naško Križnar. Ukupno je snimljeno gotovo 50 filmova, a za ovu retrospektivnu izložbu napravljen je izbor od njih 24. Najraniji Križnarov film je iz 1963. – Suprastruktura, a najviše filmova snimljeno je nakon što se preselio u Ljubljanu ima više prilika za suradnju s članovima grupe OHO i ostalim suradnicima, dok je najkasniji film Autocesta iz 1971.

Filmovi su jednostavno snimljeni, zbog tehničkih mogućnosti bez mnogo montaže ili uplitanja u narativ, zabilježeni najviše kamerom Naška Križnara na 8 mm ili 16 mm filmu. Kamera nije mogla snimati zvuk, ali na dio filmova dodana je glazba.

Glazba je preuzeta „iz arhiva“, korištena je narodna ili klasična glazba, ali najviše zvučnih filmova popraćeno je popularnom rock glazbom iz toga razdoblja. Najčešće su to bili Rolling Stonesi, kao u Lego (1967.), dok film Devetnesti živčani slom (1966.), nosi i naziv po jednoj od njihovih pjesma. Također, pjesma Barryja McGuirea Eve of Destruction sugestivno je postavljena kao naslov filma iz 1966. g. koji pokazuje Marka Pogačnika tijekom individualnog anti-vijetnamskog prosvjeda, u kojem ispisuje naizmjenično anti-ratne i reističke slogane i crteže na zidu jednog javnog prostora u Ljubljani 1966. Jezik se koristi kao sirovi materijal koji se stavlja u kontekst s vizualnim, isprepliće se s akcijama u urbanim prostorima, s istraživanjem i samog medija filma [Film o filmu (1969. – 70.); Nomama (1967.)].

Također, Križar je snimio i neke performanse članova grupe, poput vjerojatno najpoznatijeg – Triglav (1968.), u kojem Milenko Matanovič, David Nez i Drago Dellabernardina utjelovljuju jedan od vrhova Alpa, jedan od simbola slovenske državnosti, formirajući se u živu skulpturu iz koje vire tri glave
Slobodni duh i psihodelijski elementi najviše se očituju u dva filma Marjana Ciglića – OU (1967.) i Fulya Quanso (1967.).  U Čekajući Godota (1967.), Iztok Geister Plamen referira se na Beckettovu dramu, Autor jedng filma je i David Nez, a Marko Pogačnik u svoja dva eksperimentalna filma, Svitanje (1968.) i OKO (1967.), grebe filmsku vrpcu i na njoj ispisuje slova, radi crteže i apstraktne forme.

Iz serija radova istoimenog naziva Projekti, može se istaknuti Projekt 6 (1969.), u kojem  članovi i prijatelji grupe održavaju određeni hepening u javnom prostoru prenoseći veliku gumu. Iako se hepening događa u javnom prostoru, u ovom projektu oni prolaze naizgled praznim ulicama. Projekt 3 (1969.) prikazuje jednostavnu akciju pranja auto, uz pratnju glazbe Tchaikovskog.

Između 1969. i 1970. g., Križnar je dokumentirao brojne projekte grupe OHO. Velik dio tih projekata događao se u prirodi – u šumi, u dolini Zarica, na obali rijeke, ali i u urbanim prostorima. Dokumentirao je, uz mnoge druge, projekte Marka Pogačnika u prirodi, kao i neke od akcije Milenka Matanovića ili Davida Neza. Te su snimke montirane u dvije verzije filmova nazvane Ljetni projekti (1970.), od kojih će jedna verzija biti predstavljena u Centralnom paviljonu na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu – izložbi „Viva Arte Viva“ osobnim odabirom glavne kustosice Christine Macel.