LJUBOMIR MICIĆ

Ljubomir Micić (1895., Jastrebarsko – 1971., Kačarevo)

RADOVI

Ljubomir Micić, Ritmi mojih slutnji, 1919.

Ljubomir Micić, Spas duše, 1920.

Ljubomir Micić, Kola za spasavanje, 1922.

Ljubomir Micić, Archipenko - nova plastika, 1923.

Ljubomir Micić, Antieuropa, 1926.

Ljubomir Micić, Hardi! A la Barbarie, 1928.

Ljubomir Micić, Nietzche serbe..., 1930.

Ljubomir Micić, Zéniton, L’ amant de Fata Morgana, 1930.

Ljubomir Micić, Bez naziva, 1937.

Ljubomir Micić, Barbarogénie le Décivilisateur, 1938.

Ljubomir Micić, Bitka za ćirilicu, 1955.

Ljubomir Micić, Zenitizam II, 1970.

Ljubomir Micić, Bez naziva, 1927.

Ljubomir Micić, Bez naziva, 1928.

Ljubomir Micić, Bez naziva, 1932.

Ljubomir Micić, Bez naziva, 1933.

Ljubomir Micić, Bez naziva, 1934.

Ljubomir Micić, Bez naziva, 1935.d

Ljubomir Micić, Bez naziva, 1935.

Ljubomir Micić, Bez naziva, 1947.

Ljubomir Micić, Bez naziva, 1964.

Boško Tokin, Ivan Goll, Ljubomir Micić, Manifest zenitizma, 1921.

Ljubomir Micić, Istočni greh, 1920. [ilustracije: Vilko Gecan]

Branko Ve Poljanski, Ljubomir Micić, Otvoreno pismo Rabindranathu Tagoreu, 1926.

Biografija

Ex Jugoslavija

1915-1946

Ljubomir Micić bio je pjesnik, pisac, kritičar, urednik i glumac. Utemeljitelj je zenitizma i časopisa Zenit (1921. – 1926.).

Časopis Zenit jedno je od najutjecajnijih izdanja u bivšoj Jugoslaviji. U njemu su bili objavljeni članci Micića, Boška Tokina, Rastka Petrovića, Ivana Golla, Branka Ve Poljanskog (Branko Micić – brat Ljubomira Micića) i drugih. Godine 1921. Micić pokreće i Ediciju Zenit, a godinu dana kasnije osniva Galeriju domaćih i stranih umjetnika moderne i avangarde. Kasnije je bio kustos Međunarodne izložbe nove umjetnosti (1924.), zatim segmenta jugoslavenskog zenitizma na Izložbi revolucionarne umjetnosti Zapada u Moskvi (1926.), gdje je i držao predavanje.

Nakon zabrane 43. broja časopisa Zenit, Žalbeni sud optužio je glavnog urednika Micića zbog navodne komunističke propagande i revolucionarnog huškanja. Sudskom odlukom Micić je 15. prosinca 1926. morao napustiti Beograd i pobjeći preko Zagreba i Sušaka u grad Rijeku (u to vrijeme dio Italije), gdje je uhićen 17. prosinca. U zatvoru je ostao do 23. prosinca, ali je brzo oslobođen nakon intervencije T. F. Marinettija. Micić je proveo devet godina u egzilu u Parizu.