TOMISLAV GOTOVAC

Tomislav Gotovac bio je hrvatski umjetnik performansa, autor strukturalističkog i eksperimentalnog filma te općenito jedan od najznačajnijih konceptualnih umjetnika ex-jugoslavenskog prostora.

Svoj svjetonazor, subverzivan i umjetničkom eksperimentu sklon, razvijao je u živopisnoj sceni jugoslavenskih kino klubova šezdesetih i sedamdesetih godina. Fenomen kino klubova kao inkubatora avangardnog mišljenja temelji se na načelnoj državnoj potpori klubova, kao poligona za razvoj javne socijalističke filmske kulture. Podrška se temeljila na manjoj razini kontrole, otvorivši prostor društvenoj kritici i otporu ideološkim stavovima zastupanim u filmovima državnih filmskih kuća. Gotovac je bio aktivan sudionik beogradske filmske scene, suradnik Lazara Stojanovića i glumac u njegovom kultnom filmu Plastični Isus iz 1971. Zabrana filma i Stojanovićev zatvor označili su početak rigidne birokratske politike.

Nakon povratka u Zagreb, Gotovac je godinama u javnim prostorima izvodio performanse, bliske body artu, koji su svojim sadržajem bili provokativni i namjerno šokirali i skandalizirali građansku sredinu.

Iznimna Gotovčeva popularnost, ili slava njegova “retoričkog tijela”, temelji se na fotografskim performansima koji su njegovu umjetničku praksu učinili dostupnom široj javnosti. Njegov kultni status počiva na kreativnoj i egzistencijalnoj ustrajnosti u poistovjećivanju umjetnosti i (vlastitog) života, na promišljanju stvaralaštva kao produžetka umjetnikove egzistencije, na anticipaciji umjetnosti pojedinačnih mitologija kroz (vlastito) ostvarenje, te na apsolutnoj jedinstvenosti i neprilagodljivosti umjetnikove osobnosti. Zbog toga je Gotovčeva izvođačka karizma bila nemjerljiva, a njegovi nastupi – posebice kad su se odnosili na odnos umjetnosti i politike – antologijski.