Termin ‘nove umjetničke prakse’ dan je raznolikim avangardnim tendencijama koje su se razvijale u Jugoslaviji nakon 1968. U Zagrebu, Ljubljani, Beogradu i Novom Sadu pojavili su se kolektivi umjetnika, čiji su rad povezivale teme konceptualne umjetnosti, land art-a i arte povere uz performans i prakse body art-a, eksperimentalni film i video umjetnost. U Jugoslaviji, koja nije bila svrstana ni uz sovjetsko-dominirani Varšavski pakt ni uz kapitalistički Zapad, umjetnima je, unatoč nedostatku političke slobode, bilo dozvoljeno eksperimentirati, i oni su mahnito osporavali službenu umjetnost modernizma koju je promovirala državna kulturna politika. U potrazi za novim prostorima za svoju umjetnost, izašli su iz galerija u javni prostor, na ulicu. Slovenska grupa OHO često je radila direktno u urbanom prostoru, poput Pokop faraona (1968.), koji je postavljen i snimljen na ljubljanskom glavnom trgu. Snimka akcije Bogdanke Poznanović Srce-predmet (1970.) pokazuje umjetnicu s grupom ljudi dok nose veliko crveno srce ulicama Novog Sada, od obale Dunava do Studentskog kulturnog centra. Ulogu umjetnosti u javnom prostoru preispitivalo je zagrebački umjetnički kolektiv TOK (Dubravko Budić, Vladimir Gudac i dr.). Snimka njihovog performansa Čišćenje javnog prostora dio je dokumentacijskog filma Urbana guerilla (1972.). Grupa šestorice autora, aktivna u Zagrebu od 1975., postavljala je svoje projekte (radove, izložbe i performanse) u urbane prostre, tražeći kontakt s publikom izvan svijeta umjetnosti. Vlado Marke i Sven Stilinović napravili su improviziranu uličnu tučnjavu u kojoj su jedan drugoga prisiljavali da izreknu važnu izjavu (Priznaj da si umjetnik, 1985.). Ništa manje ironičan spram tradicionalnog smatranja umjetnosti nije ni Martekov performans u kojem prije no što počne pisati pjesme mora očistiti ulicu. Perverzan smisao za humor karakterizira kratki video performans Nuše i Sreče Dragana, kao u npr. Linija srca (1977.) ili S istoka na istok (1978.), gdje povlače linije koje povezuju Jugoslaviju s Poljskom. Komentar na geopolitičku situaciju tijekom Hladnog rada i odnos dva suprotna bloka daje Zastava (1974.), u kojoj Radomir Damnjanović Damnjan postavlja komunistički srp i čekić na američku zastavu. Marijan Molnar, autor javnih intervencija u Zagrebu nazvanih Za demokratizaciju umjetnosti, do granice gura ideološku raspravu u performansu Marx-Bakunin (1980), u kojem piše i briše imena političkih suparnika naizmjence sa svog čela.

PRESS

Contemporary Lynx: RECORDING – INTERVIEW WITH BOŻENA CZUBAK
magazynszum.pl: Białystok: “See You Arter the Revolution!” – exhibition