CRVENI PERISTIL

Intervenciju crvenom bojom na pločniku antičkog Peristila u Dioklecijanovoj palači u Splitu 10. siječnja 1968. izvela je grupa studenata Pedagoške akademije i učenika Škole primijenjene umjetnosti u Splitu, među kojima Pavle Dulčić, Toma Čaleta, Vladimir Dodig Trokut, Slaven Sumić. Nenad Đapić, Radovan Kogej, Srđan Blažević i Denis Dokić.

Ova akcija se kolokvijalno naziva Crveni Peristil. Kao takva postala je jedna od najpoznatijih domaćih urbanih legendi, upisana u sve svjetske enciklopedije suvremene umjetnosti, a povjesničari umjetnosti ovu intervenciju smatraju jednom od prvih konceptualnih akcija uopće. Sudionici akcije sutradan su uhićeni i potom kažnjeni zbog oštećivanja kulturno-povijesnih spomenika i onečišćenja javnih površina.

Mišljenja o motivima, razlozima i koncepciji akcije su različita. Prema riječima Vladimira Dodiga Trokuta, bojanje 12 kvadrata, 12 metara za 12 polaznika, temelji se na cjelovitom sustavu didaktičke edukacije i dobrom poznavanju umjetnosti i teorije povijesti umjetnosti njihovog profesora i umjetnika Bože Jelinića, duhovnog voditelja grupe.

Članovi grupe neformalno se okupljaju od 1966., kao sudionici alternativne filmske prakse i članovi Kinokluba Split. Pavle Dulčić razvijao je svoj koncept enformela i konstruktivističkih, kibernetičkih projekata, a Toma Čaleta i Trokut nastupali su s radikalnih pozicija, inspirirani cjelokupnom tadašnjom političkom i politiziranom Europom i časopisom Praxis.

Početni koncept boje uključivao je narančastu kao revolucionarnu boju tadašnjeg Zapada, anarhističku kombinaciju crveno-crne i, naposljetku, crvenu, kojom je izvršena intervencija, kao simbolički napad na postojeći politički sustav komunizma. U kasnijim izjavama Sumić je naveo da se razmišljalo i o crveno-bijeloj kombinaciji od koje se odmah odustalo jer bi njezina hrvatska nacionalna simbolika rezultirala trenutnim dugogodišnjim zatvaranjem.

U stručnim krugovima prevladava mišljenje da Crveni Peristil nije neutralan apstraktni komentar, intimna pojedinačna priča ili djelo “lude mladosti” već odraz stanja građanske svijesti, nezadovoljstva i reakcije na postojeći sustav vrijednosti i odnosa. u društvu, posebice u kulturi i politici.

.