Retrospektivnim pregledom aktivnosti i stvaranja Radoslava Putara i Miljenka Horvata, postavljenim poglavito iz Kolekcije Marinko Sudac, pokazuje se značaj njihova djelovanja publici – njihovim varaždinskim sugrađanima, ali i svoj drugoj zainteresiranoj javnosti.

Izložba predstavlja umjetničke radove Miljenka Horvata, kao i rad Radoslava Putara, jednog od najznačajnijih likovnih kritičara poslijeratnog razdoblja u regiji.

Radoslav Putar je u razdoblju prvih poslijeratnih desetljeća u području likovne kritike, kao i njegovih ostalih stručnih obveza, bio osobom u samom središtu zbivanja, čija su gledišta i pozicije na tadašnjoj domaćoj umjetničkoj sceni ostavljali mnoštvo izravnih učinaka, nerijetko praćenih povremenim polemičkim protivljenjima što ih je on izazivao i morao podnositi upravo zbog odlučnog i beskompromisnog pridržavanja i javnog iznošenja vlastitih vjerovanja. Njegov čvrst stav vidljiv je tako i u potpori koju je pridavao i naivnim umjetnicima, u čijem je stvaranju vidio autentične vrijednosti. Pisao je tekstove o različitim novim pojavama na domaćoj sceni, neki od kojih su zabranjeni i objavljeni tek godinama kasnije (EXAT 51). Među ostalim funkcijama, bio je ravnateljem Galerija grada Zagreba (1972. – 78. ) i Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu (1979. – 83.). Putar je bio član grupe Gorgona i jedan od osnivača i teoretičara međunarodnog pokreta Novih tendencija. Bio je urednik časopisa „Bit international“ i „Spot“.

Naime, i Putar i Horvat bili su članovima grupe Gorgona – protokonceptualne grupa umjetnika i intelektualaca koja je djelovala u Zagrebu između 1959. i 1968. g. Uz Putara i Horvata, članovi su bili Josip Vaništa, Julije Knifer, Ivan Kožarić, Marijan Jevšovar, Đuro Seder, Matko Meštrović i Dimitrije Bašičević-Mangelos.

Putar je unutar grupe imao ulogu „tajnika“, dakle osobe koja zakazuje sastanke grupe i o njima vodi zapisnike. Danas, Putarova pomno smišljena i dosljedno provedena korespondencija sasvim se legitimno smatra njegovim prilogom umjetničkim ponašanjima svojstvenih duhu Gorgone.

Poveznicu između ovih dvaju konteksta, Putara kao kritičara i Putara kao umjetnika-člana Gorgone, čine Putarovi tekstovi potpore izložbama i analize djela gorgonaša Vanište, Kožarića, Knifera, Jevšovara, Sedera, Horvata, te njima bliskih Gattina i Fellera.

Prvo razdoblje djelovanja Miljenka Horvata povezuje se s ozračjem Gorgone, kojom je postao pripadnik za vrijeme studija arhitekture, gdje postaje demonstrator na predmetu Josipa Vanište, osnivača grupe. Horvat najizravniji doprinos grupi daje 1965., objavljivanjem sedmog broja anti-časopisa „Gorgona“, knjige kao umjetničkog djela kojeg su članovi grupe sami izdavali u 11 realiziranih brojeva (i više nerealiziranih predložaka) od 1961. do 1966. g. Horvat 1962. seli u Pariz, a zatim 1966. u Montreal, ali ostaje u kontaktu s članovima Gorgone, poglavito Josipom Vaništom, putem pisama. Tako njegove fotografije nastale u periodu Gorgone, ali i one iz Pariza, i u sedamdesetima SAD-a (poglavito New Yorka ili Bostona), ali i rani umjetnički radovi, nose obilježja onoga što je označeno „gorgonskim duhom“.

Zahvaljujemo se Muzeju za umjetnost i obrt (Zagreb), Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb), Kolekciji Vugrinec i Institutu Tomislav Gotovac za ustupanje radova.

📷: Andrej Svoger