Često se među “normalnim”, “prosječnim” ljudima može naći mišljenje da su umjetnici “idioti”: Tako je to stoljećima, a neka suvremena umjetnička ostvarenja, poput slikanja izmetom, trčanja bez odjeće ili jednostavno rađenje nečeg običnog i nazivanja toga umjetnošću, samo su učvrstile tu uvriježenu socijalnu konvenciju. (U Atenskoj demokraciji, riječ idiōtēs koristila se za osobu koja nije sudjelovala u javnom životu polisa, koja je bila egoistična i nisu je zanimali veći, zajednički problemi – što je stav koji su Grci iznimno osuđivali).

Istovremeno, suvremena umjetnost otišla je dalje no ikada u svojim pokušajima stvaranja što boljiH građana, služenja onima u potrebi ili onima u svome dometu. Današnji su umjetnici socijalni radnici, učitelji, dizajneri ili politički aktivisti koji stvaraju umjetnost koja ima izravnu, nezaobilazanu i praktičnu korist za društvo.

Umjetnost nije ni idiotizam niti pomaganje drugima. Udaljavajući se od ove nekorisne dihotomije, projekt Umjetnost nema alternative želi pokazati da je odmicanje od zdravog razuma, besmislenost, kontraproduktivnost ili nerazumljivost unutar okvira trenutačnih društvenih ili političkih konsenzusa upravo ono kako umjetnost  doprinosi razumu i dobrobiti okoline.

Naslov je preuzet iz rada Vlade Marteka sa šablonom  iz 1986. g. Izložba predstavlja umjetničke strategije koje su se odvijale u urbanim javnim prostorima i temelje se na izravnoj prisutnosti umjetnika i jednostavnim akcijama koje mogu biti apsurdne, nelogične, remete uobičajen tijek, pretjerane, lude, buntovne, sramotne, herojske, poetske, riskantne ili banalne, ne bi se smatrale “normalnima”: instinktivne ili svjesne subverzije određenih normi, prelaženje granica, kao i demonstracija ideje da su mogućnosti izvan prihvaćeno racionalnog, sigurnog i prihvaćenog nešto što se treba tražiti i isprobavati. Ova umjetnost nije fokusirana na stvaranje predmeta već je treba shvati kako način na koji netko živi svoj život. To je građanska sposobnost umjetnika i odgovornost prema zajedničkim problema koje prikazuje. Ipak, ne postoji jedno rješenje koje se nudi ili nameće; o prestrašenom, zbunjenom, očaranom ili osramoćenom prolazniku/svjedoku ovisi kako će on to doživjeti.

Kolekcija radova koja je ovdje predstavljena kreće od kasnih šezdesetih do danas i dolazi iz područja koje se naziva Istočnom Europom. Kustoska strategija željela je dati svoj stav akumulacijom: sakupljanjem najbezopasnijih, kratkih umjetničkih akcija koje su se dogodile tijekom nekoliko desetljeća u različitim urbanim prostorima poput brzih, razigranih, ljutih ili tvrdoglavih svjetalaca u magli, i prikazati ih u oblaku slika kako bi se akumulirala i aktivirala neizmjerna energija koju nose u jednoj istovremenoj prezentaciji. Tako da se, može se reći. skupi kritična masa umjetnika u akciji, Prikazane su fotografije i videozapisi ovih akcija – metode kojih se kreću od mlatilica i karikatura do provokacije i poetske agitacije – kako apsurdan osnovni alat za javnu akciju, za iskušavanje slobode koja je toliko bila potrebna u agorama Istočne Europe.