Pod naslovom „Naše drugo mi”, izdanje Bijenala likovnih susreta 2021. bit će usredotočeno na različite vrste suživota koje danas možemo projicirati, shvatiti i provesti u djelo, istodobno se koncentrirajući na transformacije i zanose koji utječu na čin samopercepcije, individualne ili kolektivne. Ovogodišnji bijenale ima veliki utjecaj na razmišljanja i projekcije koje svi gradimo u odnosu na sebe i Drugoga, na granice i udaljenosti, na blizine i kontakte, na unutarnje i vanjsko, a suvremena umjetnost najvjerniji je odraz sva ta dinamika. Bijenale će se sastojati od niza različitih komponenti koje će nadopuniti dva kustoska projekta koje su predložile Mihnea Mircan i Kasia Redzisz te će ojačati suradnju i institucionalna partnerstva izgrađena posljednjih nekoliko godina, obogaćujući ih novim izvorima podrške i dijaloga.

MIHNEA MIRCAN, Pejzaž u konveksnom ogledalu:
„Izložba okuplja oblike i figure – produžene, komprimirane ili iskrivljene, zamagljene ili vrtoglave – udaljenosti, perspektivne osi precrtane oko neuhvatljivih objekata ili mobilnih ciljeva, zumiranje pri padu i panorame, uređujući ih u teleskopske odnose, u sintaksu miniranja i mrtvih mrlja. Posredno, a možda i alegorijski, dinamička mreža gledišta i točaka nestajanja, koja zacrtava putanju figure koja pada ili se odmiče u neprestano poremećenom odnosu prema svom tlu, mogla bi odgovarati drugoj mreži sve većih praznina i razbijenih društvenih veza, imunoloških prepreka i otrovne zatvore.

Pozivajući se na Parmigianinov Autoportret u konveksnom ogledalu iz 1524. , gdje anamorfoza ispunjava reprezentacijsko polje povećanjem autorskog ja, kao i reflektoskopi s crnim ogledalom koje često koriste slikari krajolika 18. i 19. stoljeća, naslov projekta približava se slika, ispražnjena i iskrivljena, tla bez lika i protupogleda bačenih na nju ili protetskih tehnologija koje bi mogle uhvatiti i umnožiti, izračunati i odvojiti njegove refleksije. Zalutao, u suspenziji bez svijeta ili strmoglavom spuštanju bez dna, zahvaćen zemljom ili na drugi način uklonjen sa pozicija vizualnog ovladavanja koji bi osigurali njegovu sposobnost djelovanja na okolinu, ‘figuru’, odjeke i treperenje njezina prolaza, javlja se u raznim “krajolicima”, od ugroženih biotopa do apstraktnih prostranstava podataka, od pejzaža snova do prostora ispolitiziranog domaćinstva, od sve većih pukotina u povijesnim narativima do ovjekovječenih kriza i zamrznutih anakronizama. Njegovo vlastito gledište oblikuje se na mjestima gdje se čini da se vrtoglavica svijeta sudara – i usklađuje – sa spiralnim linijama koje pokreću transformaciju sebe. ”

KASIA REDZISZ, Kako biti zajedno:
„Koncept izložbe ukorijenjen je u gradu Temišvaru kao industrijskom, akademskom i umjetničkom središtu, domu različitih zajednica. Crpeći inspiraciju iz lokalnih neoavangardnih praksi, moj prijedlog dvogodišnjeg predstavlja osvrt na naš odnos prema prirodi i jedni prema drugima. Pozvani sudionici istražuju pojmove kolektiviteta, društvene odgovornosti i održivosti u svim aspektima umjetničke produkcije i naših života.

Kako biti zajedno sastoji se od dvije izložbe: regionalnog povijesnog istraživanja koje istražuje odnos umjetnika i prirode i njezinog suvremenog pandana. Zajedno će ove emisije predstaviti prijedloge za smislen suživot u svijetu, ne jednostavnu kritiku našeg trenutka, već poticajno razmišljanje o našoj mogućoj budućnosti. ”