STANISLAV VINAVER

Stanislav Vinaver bio je srpski pisac, pjesnik, prevoditelj i novinar.

Studirao je matematiku i fiziku na Sveučilištu Sorbonne u Parizu. Tijekom tog vremena, postao je pristaša filozofskih ideja Henrija Bergsona, a 1911. godine iznio je svoje misli i koncepte u zbirci pjesama pod nazivom Umjeća. Sudjelovao je kao dragovoljac u Balkanskim ratovima i kasnije u Prvom svjetskom ratu. Godine 1916. bio je poslan kao srpski diplomatski izaslanik u St. Petersburgu u doba Ruske revolucije.

Vinaver je značajna figura u srpskoj književnosti i kulturi. Kao pjesnik i autor eseja, bio je vođa ekspresionističkog pokreta. Njegova knjiga Manifest ekspresionizma (1920.) zagovarala je napuštanje tradicionalnih umjetničkih izraza i protivila se ustaljenim “patriotskim kanonima” postavljenim od strane književnih kritičara poput Jovana Skerlića i Bogdana Popovića.

Veći dio Drugog svjetskog rata proveo je kao zarobljenik u njemačkom logoru POW Osnabrück. Od 1945. do 1955., tijekom posljednjih godina svog života, radio je u Beogradu kao pisac, satiričar i prevoditelj – prevodio je sa stranih jezika poput francuskog, engleskog, njemačkog, ruskog, poljskog i češkog. Kako bi prenio duh izvornog teksta na što kreativniji i privlačniji način, često je zanemarivao doslovno prevođenje. To se osobito ističe u njegovim prijevodima djela F. Rabelaisa i L. Carrolla, gdje se može primijetiti da se tekstovi pretvaraju u nešto poput osobnih reinterpretacija originala. Vinaverov satiričan stil obiluje neočekivanim premetima, svježim izrazima i suptilnom groteskom. To je posebno vidljivo u njegovoj Patologiji novog srpskog Pelengirika (1922.), koja je započela kao parodijski odgovor na Antologiju novije srpske lirike Bogdana Popovića.