JOSIP STOŠIĆ

Josip Stošić bio je hrvatski pjesnik, konceptualni umjetnik i povjesničar umjetnosti.

Diplmirao je povijest umjetnosti i psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1963., a zatim radio u Institutu za povijest umjetnosti od 1967. do umirovljenja 2000. g.

Godine 1951., kao šesnaestogodišnjak, tiskao je zbirku poezije Đerdan u vlastitoj nakladi, koja je bila cenzurirana i zabranjena zbog “dekadentnih oblika književnog iživljavanja stranih socijalističkom duhu i stvarnosti”. Zbirka je, iako sačuvana u samo desetak primjeraka, prepoznata kao prethodnica hrvatske intermedijalne i neoavangardne poezije, a cjeloviti rukopis tiskan je 2001.. g. Vizualno pjesništvo predstavljao je i u obliku konceptualnih i multimedijskih izložbi s katalozima i grafičkim mapama, katkad u obliku leporela (Ja pjevam: Dubrovnik, 1962.; Acta navigationis rei publicae Ragusae, 1962.; A, 1969.; Premetaljka, 1971.; Govor riječi, predmeta i prostora, 1972.; Nacrt za pet mojih i jednu vašu pjesmu, 1976.; Dvostruka knjiga, 1977.). Pisao je i konceptualne dramske tekstove (Kost i kamen, 1964.; Nova lutka, 1968.; Upitnik, obrazac za igrokaz, 1975.; Melodrama, 1984.; Odgovor, 1984.; Počela je padati kiša, 1991.; Tri minutne drame, 1991.).

Bio je prvi urednik časopisa Radovi Instituta za povijest umjetnosti, a kao znanstvenik bavio se istraživanjem hrvatske starokršćanske, srednjovjekovne i renesansne sakralne umjetnosti.