Želimir Koščević, Zavještanje za budućnost (EXAT 51) [CROATIAN]
U povijesnoj euforiji i okružju historicističkog redizajna Hrvatske države i njene kulture, obljetnice nisu neuobičajene. One su u kontekstu ideoloških premisa sadašnje vlasti jedna od mnogih prilika za širenje magle i glorifikaciju vlastite historijske, sadašnje, a za svaki slučaj, i buduće upravljačke mudrosti. Stoga je razuman zazor što ga normalno ljudsko i inteligentno biće osjeća prema obljetničkim fanfarama, a posebno prema folklornom dekoru u koji se takve proslave najčešće pakiraju. S druge strane prisjećati se Sacca i Vanzettija, Dana Pobjede ili žrtava fašizma nije baš ovdje i sada mnogo preporučljivo, pa se tako pojedine opće i pojedinačne povijesne paradigme polako gube iz memorije i predaju zaboravu. Nije to ništa nova — da se razumijemo, ali smo naivno vjerovali kako će sada i ovdje u demokraciji i Europi biti drugačije nego li prije kada nam nije bilo lijepo.
Zbog te uklete potrebe da se svako nekoliko zatiru ili izvrću povijesne činjenice mnogi ljudi od znanosti i struke imaju problema jer po etici svoje profesije naprosto žele postaviti stvari na svoje mjesto. Premeću im tako diletanti ne samo materinji jezik nego i Ivanu Brlić Mažuranić. Podmeću im lažne vrijednosti, a prave se prepuštaju obiteljskom ili prijateljskom krugu. I tako to traje i traje, uspomene blijede kao i fotografije, stvari propadaju, svjedoci nestaju, a Veliki se Brat osmjehuje i ljubi djecu.
Treba reći pošteno — malo nepriličan uvod za četrdeset i petu obljetnicu jednog svjetlog trenutka moderne umjetnosti u Hrvatskoj. Ali kako drugačije početi, kada zagrebačka umjetnička grupa Exat 51 (kao i jedan M.Stančić, K. Hegedušić, O. Gliha, V. Bakić, M. Šutej i tako dalje i tako dalje) još uvijek nemaju svoje dvorane u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, kojega — uz put budi rečeno — također nema u Zagrebu. Kako drugačije početi kada je taj ključni događaj iz naše novije povijesti umjetnosti obilježen u užem krugu prijatelja i štovatelja u prostorijama Društva Arhitekata u Zagrebu. Dakako, imalo je mnogo smisla to učiniti baš na tom mjestu, jer prva je izložba umjetničke grupe Exat 51, 18. veljače 1953. godine otvorena upravo u tom prostoru, u istoj dvorani, u istoj zgradi i istom gradu. Lijepo je od arhitekata da su se sjetili tog događaja od prije četrdeset i pet godina, i da su tom prilikom ne samo fotografijama rekonstruirali tu povijesnu izložbu, već su u okviru svoje biblioteke “Psefizma” objavili i malu priručnu knjižicu u kojoj je uz uvodni tekst Zvonka Makovića tiskana i sva (ili gotovo sva) preostala foto dokumentacija iz 1953. godine. Konačno, arhitekti su u okviru grupe Exat 51 uvijek igrali značajnu ulogu.
Da bi se razumio puni značaj prve izložbe grupe Exat 51 u Zagrebu 1953. godine, potrebno je ovdje čitaocu dati određene kontekstualne napomene vezane uz društvene, političke i kulturne prilike tog vremena. Prošlo je tada već pet godine od one famozne rezolucije Informbiroa, kada su Tito i veći dio tadašnjih jugoslavenskih komunista odbacili model režima kakvog je nudio i tražio Staljin. Taj raskid sa Sovjetskim modelom nije značio i prestanak političke i ideološke indoktrinacije i represije. Naprotiv, Partija je tada pojačala ideološku represiju, ne bi li tako Sovjetima pokazala kako nisu ništa lošiji od njih, ali, eto, ide svojim putem. Ipak, kroz tu sitnu pukotinu, koja se kolokvijalno nazivala “vlastitim putem u socijalizam” počeo se oprezno otvarati prostor kreativne slobode. Iako je u umjetnosti model socijalističkog realizma još uvijek bio na snazi, a svaki otklon od propisanih estetskih pravila osuđivan i pažljivo bilježen od policije, počelo se krajem 1951. i početkom 1952. godine — dakako ne bez znanja Partije — polako govoriti o “ljudskom smislu” u umjetnosti kao antitezi krutim recepturama staljinističke estetike. Naravno, “egocentričan, morbidni, subjektivistički karakter građanske dekadentne kulture” koju su stvarali Picasso ili Sartre bili su tada još izvan igre. Ipak, organizirane diskusije u Klubu Književnika, Društvu Sveučilišnih radnika i kasnije u zagrebačkom Ritz baru, te brojne polemike po novinama, postepeno su lomile led estetske stege, a novi mladi kritičari poput Radoslava Putara, Vere Horvat Pintarić i Dimitrija Bašićevića vrlo su jasno davali do znanja da je došlo vrijeme promjena i temeljna preispitivanja postojećih estetskih modela, uključivši i akademizam.
A upravo je akademizam pružao najsnažniji otpor prodoru novih ideja. Akademizam se naime vrlo udobno smjestio u estetsko okružje socijalističkog realizma. Stoga treba razumjeti poletnu rečenicu Koste Angeli Radovanija koju je napisao 1953.:
“… treba na koncu odlučiti: životariti u sagledanoj pustoši konvencionalnog, u zalazu tradicije degenerirane do akademizma, ili sve to odgurnuti i početi bez oklijevanja od onog u čemu se danas čovjek stvarno nalazi«. Kada je stega soc–realizma popustila, akademizam je tražio više poštovanja tradicije i realizma i cijelim se svojim institucionalnim i idejnim arsenalom suprotstavio »ništavilu što se nazvalo apstraktnom umjetnošću”.
Moglo bi se o svim tim prilikama još šire govoriti, ali to je već tema znanstvene rasprave. Činjenica je da se u cijeloj toj “konfuziji oko astratizma” početkom pedesetih godina — kako se tada nazivalo apstraktnu umjetnost — grupa Exat 51 pojavila ne samo sa definiranim i revolucionarnim programom, već i sa djelima geometrijske apstrakcije temeljene na iskustvima konstruktivizma 20. st. S jasnim i za sredinu šokantnim programom grupa se Exat 51 deklarirala 7. prosinca 1951 g. kada je u tadašnjem ULUPUH–u arh. Bernarno Bernardi pročitao Manifest što su ga potpisali svi tadanji članovi grupe: arh. B. Bernardi, arh. Z. Bregovac, slikar I. Picelj, arh. Z. Radić, arh. B. Rašica, arh. V. Richter, slikar A. Srnec i arh. V. Zarahović. U Manifestu se otvoreno zalaže za sintezu umjetnosti, za umjetnički eksperiment, apstraktnu umjetnost, a najavljuje se borba “protiv preživjelih shvaćanja”. Sam Manifest nije posebno uzbudio duhove, ali kada se grupa odlučila za javni nastup izložbom u Društvu Arhitekata u Zagrebu u veljači 1953. nastala je prava pometnja. Na izložbi se grupi priključio i slikar Vlado Kristl, a manifest koji je tom prilikom pročitan sadržavao je jasnu poruku: “Onima koji su su začuđeni načinom izražavanja ovog slikarstva — odgovaramo da su 40 godina u zakašnjenju” postavljajući dalje za one prilike iritirajuće i hrabro pitanje: “onima koji tvrde da je to slikarstvo nesocijalističko postavljamo pitanje da li su oni već u posjedu formule socijalističkog slikarstva?”.
Arhitekt V. Richter koji je 1953. u Društvu Arhitekata otvorio izložbu grupe Exat 51 rekao je tom prilikom: “…osjećam potrebu da izjavim kako među ovim slikama ima djela kojima se i autori i sredina kojoj pripadaju mogu ponositi”«. Sada, 18.veljače 1998., prilikom obilježavanja obljetnice arh. Richter je imao potrebu to drugim riječima ponoviti. Doista, u slučaju grupe Exat 51 radilo se o umjetnicima — a i arhitektima — velikog individualnog talenta i zavidne kreativnosti. To da je 1953.g. bila riječ prvenstvno i iznad svega o umjetnosti visokog dosega, o djelima četvorice slikara koji su u Zagrebu 1953., a i ranije, slikali europski, previdjelo se, ignoriralo i negiralo. Govorilo se tada da je apstraktno slikarstvo dekorativno, da je zapravo zastarjelo, da je isprazno, da iskrivljeno vidi … itd, itd. Vriskali su tada na nastup grupe Exat 51 preostali soc–realisti i akademici do neba, tražeći uporište u manje ortodoksnim varijantama apstraktne umjetnosti. Na svu sreću nisu uspjeli, iako su tada neki akademicima nepoćudni kritičari, bili izbačeni s posla ili dobili premještenja, a umjetnici u službenim glasilima najčešće prešućivani.
U čemu je dakle bio smisao prvog javnog nastupa grupa Exat 51 u Zagrebu 1953, i zašto je potrebno pamtiti i obilježavati spomenom taj njihov nastup? U svakom slučaju zbog poštivanja naše kulturne baštine, ali i zbog toga što je to tada bio gest umjetničke i građanske hrabrosti u odnosu na sivu i represivnu duhovnu atmosferu kakva je vladala Zagrebom tih pedesetih godina. Sve to ne bi bilo dostatno da Exat 51 nije u svojim temeljnim postavkama pošao od funkcionalističke tradicije “Zagrebačke škole” arhitekata s jedne strane, a s druge, što je grupa shvatila avangardu konstruktivizma iz dvadesetih godina ovog stoljeća kao otvoreno i nedovršeno poglavlje moderne i suvremene umjetnosti. Tu je našla uzor i poticaj. Bio je tu međutim još jedan faktor o kojemu se u ozbiljnim i stručnim analizama grupe Exat 51 nedostatno ili gotovo ništa govorilo. Riječ je o urbanom ambijentu i kulturi kakve Zagreb u 20. stoljeću primjereno predstavlja. U času populističkog poseljačenja Zagreb i današnje agresivne destrukcije njegova osjetljiva urbana i kulturna tkiva, grupa Exat 51 u u kontekstu zagrebačke urbane tradicije predstavlja uzornu paradigmu i obavezu makar i malobrojnih da tu paradigmu štujemo i da njegujemo ono što nam je ta grupa ostavila.
Struka i znanost kažu da je grupa Exat 51 trajala od 1951. do 1956. To jest, a i nije točno. Ustvari ona je počela djelovati nešto prije, a prostor slobode što ga je grupa tako radikalno otvorila i njena estetska i etička načela još su dugo poslije 1956. godine bili poticajni i uzorni mlađim generacijama umjetnika i povjesničara umjetnosti. Od Galerije suvremene umjetnosti koja je bila osnovana 1954.g. preko slavnih izložbe Novih Tendencija u Zagrebu od 1961.g. do visokih dosega grafičkog i industrijskog dizajna u Hrvatskoj, od kazališne scenografije do Zagrebačke animacije, svugdje se mogu naći tragovi te zagrebačke grupe umjetnika. Nema u svijetu neke ozbiljnije studije ili knjige o suvremenoj umjetnosti koja ne bilježi postojanje i djelovanje ovih umjetnika iz Zagreba i njihov doprinos prodoru suvremene estetske misli u europskom kontekstu. To se još jednom potvrdilo ne tako davno na velebnoj izložbi umjetnosti 20. st. “Europa–Europa” u Bonnu.
Činjenica je da su brojni mladi ljudi koji su prisustvovali obilježavanju četrdeset i pete obljetnice prve izložbe grupe Exat 51 u Društvu Arhitekata u Zagrebu, danas, 18.veljače 1998. godine, mogli od Exata vidjeti samo prefotografirane fotografije iz reprodukcija objavljenih u monografiji Exat 51 iz 1979. godine. Istina, u živo su mogli vidjeti Ivana Picelja, Vjenceslava Richtera i Aleksanda Srneca. To je dakako najvažnije, ali je isto tako važno da tu našu umjetničku baštinu, to primjereno umjetničko zavještanje za budućnost konačno okućimo u Muzeju suvremene umjetnosti, i da im uz ostale velikane hrvatske suvremene umjetnosti damo primjereno mjesto koje bez sumnje zaslužuju. Konačno, nije li jedna od poruka grupe Exat 51 borba “protiv preživjelih shvaćanja”. Ona, kao i njihova umjetnost još uvijek vrijedi.
Izvorno objavljeno u magazinu Tjednik, Zagreb, br. 53, 27. 2. 1998. str. 54–56. pod naslovom Zavještanje za budućnost (Exat 51).
Objavljeno u: Želimir Koščević, Kritike, predgovori, razgovori: 1962. – 2011., Durieux: Zagreb, 2012., str. 571-576.
U povijesnoj euforiji i okružju historicističkog redizajna Hrvatske države i njene kulture, obljetnice nisu neuobičajene. One su u kontekstu ideoloških premisa sadašnje vlasti jedna od mnogih prilika za širenje magle i glorifikaciju vlastite historijske, sadašnje, a za svaki slučaj, i buduće upravljačke mudrosti. Stoga je razuman zazor što ga normalno ljudsko i inteligentno biće osjeća prema obljetničkim fanfarama, a posebno prema folklornom dekoru u koji se takve proslave najčešće pakiraju. S druge strane prisjećati se Sacca i Vanzettija, Dana Pobjede ili žrtava fašizma nije baš ovdje i sada mnogo preporučljivo, pa se tako pojedine opće i pojedinačne povijesne paradigme polako gube iz memorije i predaju zaboravu. Nije to ništa nova — da se razumijemo, ali smo naivno vjerovali kako će sada i ovdje u demokraciji i Europi biti drugačije nego li prije kada nam nije bilo lijepo.