VERBUMPROGRAM

Činjenice

Verbumprogram – termin s neobičnim prizvukom nekog (pseudo) znanstvenog pojma krije, zapravo, autorski umjetnički par Vladimir Mattioni (1943.) – Ratomir Kulić (1948.) – prvi arhitekt, drugi povjesničar umjetnosti po formaciji, oba s boravkom u Rumi – koji se aprila 1974. privučeni srodnim sklonostima udružuju s ciljem međusobne duhovne komunikacije, zajed­ničkog rada, planiranja i realizacije projekata, mogućnosti nastupa. Prvi javni nastup imaju u Galeriji Studentskog kulturnog centra u Beogradu u ožujku 1975. (Verbumprogram: Dokumenti 1-12). Do 1980. traju stalne i intenzivne razrade pitanja koja ih zaokupljaju (ciklusi Papir, Y.K.B., Slike: obrasci, Slike: negativi, Standardni formati: ploče, Veliki crteži), uz diskretno ali vrlo selektivno prisustvo na tadašnjoj (alternativnoj) jugoslavenskoj umjetničkoj sceni (Beograd, Ljubljana, Zagreb). Godine 1980. autori se odvajaju nastavljajući rad u vlastitim profesionalnim usmjerenjima. Do ponovnog okupljanja dolazi 1985. (na izložbi Idola Fori u Novom Sadu), slijede serija izložbi projekta Achromia (1986.-87.) i završna izložba Forma Occidit (Ruma 1990.). Razdvojeni mjestima boravka, posvećeni drugim preokupacijama, autori za sada, a možda i definitivno, u smislu javnog djelovanja zaključuju petnaestogodišnje postojanje i djelovanje Verbumprograma.

Kontekst

Po vremenu nastanka i djelovanja, tipu i vrstama rada, mjestima nastupa, vezama sa srodnim pojavama, Verbumprogram fenomen je koji se može omeđiti sljedećim uvjetnim problemskim modelima i kritičkim terminima: nova umjetnost sedamdesetih ("nova umjetnička praksa") – konceptualna umjetnost – dematerijalizacija umjetničkog objekta – obnova slikarstva i skulptura u duhu umjetnosti osamdesetih i to na krilu nove geometrije. Dominantna karakteristika koja povezuje i drži na okupu različite manifestacije ovog zajedničkog pristupa jeste izrazita mentalna utemeljenost rada, sklonost prema autoanalizi i samorefleksiji, što se očituje ne samo u plastičkom/vizualnom izgledu radova nego i u opsežnoj i precizno formuliranoj tekstualnoj produkciji. Činjenica da se Verbumprogram sredi­nom sedamdesetih konstituira kao autorski par (više od umjetnika pojed­inca, manje od umjetničke grupe) govori o vremenu i prilikama u kojima su česta udruživanja umjetnika (primjeri: OHO, Kod, E, Bosch+Bosch, Crveni Peristil, neformalne umjetničke skupine u Beogradu i Zagrebu). To ujedno svjedoči o duhovnoj klimi i o životnim okolnostima koje početkom i sredinom sedamdesetih vladaju u području inovativnih umjetničkih usmjerenja. Udruživanje umjetnika u tim prilikama ima podjednako duhovne i operativne, kao i egzistencijalne, a u krajnjoj konzekvenci i ideološke razloge. Udruživanje u skladu s ukupnom atmosferom "velikog odbijanja" doprinosi formiranju izvaninstitucionalnih kreativnih mikrozajednica koje čak i kada se takvim deklarativno ne izjašnjavaju stoje u većoj ili manjoj mjeri otvorene ili prikrivene opozicije, blaže rečeno, alternative dominantnim tokovima u lokalnoj kulturi i umjetnosti. Takav je slučaj i s početkom Verbumprograma sredinom sedamdesetih koji iako u svojim nastupima nema ničeg kontekstualnog (poput OHO-a i naročito novosadskih kon­ceptualnih grupa) svojim pojavljivanjem i ponašanjem u vladajućem sistemu umjetnosti predstavlja izrazito izdvojen u pojavu, izdvojenu čak i u odnosu na neke tada već afirmirane pojedince i grupe iz kompleksa nove umjetničke prakse, što naravno ne ometa da rani Verbumprogram karak­terom i mentalitetom rada čini integralni dio tog kompleksa i konteksta. I u umjetničkoj klimi osamdesetih Verbumprogram ponovo je izdvojena i atipična pojava: na početku te klime, u uvjetima ekspanzije transavan­gardne "nove slike" autori Verbumprograma u prekidu su zajedničkog rada, da bi s postepenim zalaskom te kratkotrajne euforije neoekspre­sionističke atmosfere i s prevagom neekspresionističke nove geometrije u umjetnosti druge polovine decenije izbili u prvi plan, počevši od trenutka izložbe Bez naziva: geometrija (Novi Sad, Ruma, Sombor 1986) i naroči­to od izložbe širokog jugoslavenskog sastava učesnika Geometrije (jedne od posljednjih velikih jugoslavenskih umjetničkih manifestacija održanoj u galerijama i muzejima Beograda, Subotice, Rijeke, Zagreba, Osijeka, Koprivnice, Maribora, Ljubljane, Skopja i Sarajeva) tokom 1990-91, kao i sekcije nove geometrije na Plavom salonu u Zadru 1990. Možda paradoksalno, ali upravo u trenutku kada postaje jedna od središnjih pojava u tada aktualnoj umjetničkoj situaciji, Verbumprogram prekida s radom, taj prekid izazvan je i unutrašnjim i vanjskim razlozi­ma, ali to mu ne škodi reputaciji nego mu, naprotiv, za kratko vrijeme prib­avlja karakter i status važnog povijesnog fenomena u vremenu i u umjetničkoj sredini kada i gdje se odvijala djelatnost ove u načinu ophođenja izrazito distancirane, ali u samoj suštini rada vrlo seriozne, autorske mikrozajednice.

Par

Između pojedinca i grupe, par kao ravnopravni udio dvojice ili dvoje aktera relativno učestalo se javlja u umjetnosti posljednjih decenija: najpoz­natiji primjeri su Gilbert i George, Bernd i Hilla Becher, Komar i Melamid, neko vrijeme Marina Abramović i Ulay… U slovenskoj novoj umjetnosti sedamdesetih postoji par Nuša i Srečo Dragan. Upravo u godini osnivanja Verbumprograma Raša Todosijević je na temu umjetničkih parova u Galeriji Studentskog kulturnog centra 1974. organizirao izložbu 1+1, okuplja­jući čak četrnaest parova, odreda iz djelokruga tada aktualne nove umjetnosti. Verbumprogram je tipični i ekstremni primjer umjetničkog para, njegovi akteri ne samo da svoja imena nego i svoje personalnosti svjesno žrtvuju u prilog zajedničkog naziva i, naravno, zajedničkog rada. Podrazumijeva se, naime, da su makar pred javnošću u svemu u vezi s tim radom apsolutno ravnopravno učestvovali, doprinosili, odlučivali; otuda je nemoguće utvrditi (niti za tim treba tragati) u čemu je i koliki je mogao biti udio pojedinih članova ove mikrozajednice. Suradnja, dogovor, koordinacija dopunjavanje, razmjena, uzajamno davanje-uzimanje – sve to su, dakle, oblici ponašanja obavezno uvažavani u takvoj mikrozajednici, a s obzirom na relativno dugo trajanje Verbumprograma zaključuje se da su duh uvažavanja i etika tolerancije čvrsto vladali u radnim vezama između dvojice protagonista.

Verbum

Sami autori će reći da Verbum može biti "Riječ ili Broj, objekt ili znak", ali ne i "pojam". Pod terminom Verbum podrazumijevaju se, zapravo, situacije ili, ponovo prema autorima, postavi koji su se odvijali najprije kroz izbor objekata (zgrada, ljudsko biće, plod jabuke, stabljika, papirnata maramica, cigla, stolac, dimnjak stare fabrike…) kao povoda proma­tranja, potom njihovog mjerenja, snimanja, dokumentiranja cijelog proce­sa. Proces se, dakle, sastoji od triju uzastopnih etapa aproprijacija-evi­dencija-dokumentacija. Uključeno je iskustvo fluksusa ukršteno s iskustvom konceptualne umjetnosti. Sve se odvija u vrlo zatvorenim relaci­jama, skoro sasvim privatno, ali autorima i to donosi novo saznanje o raznim i konkretnim doživljajima predmeta i situacija. "Verbum je ostvaren dezintegracijom naše apstraktne predstave o predmetu. Potiskivanjem apstraktnih kategorija (postavi) svijest o vlastitosti raste i širi se jer čitavo biće postaje svjesno a ne samo intelekt". Posredstvom postupka označenog kao Verbum iskustvo stvarnog kod aktera u ovom činu konceptu­alizira se u znakove ili ponašanja koja u vremenu nastanka poprimaju atribute (tada nove) umjetnosti.

Program

Kada se konceptualizira, Verbum ulazi u sistem, formira metodu, postaje program. Ostaje u kontekstu (nove) umjetnosti, ali zbog svoje strogosti poprima osobine koje se samim autorima ukazuju kao uvjetno znanstvene ili makar u vezi sa znanstvenim. "Verbum program kao meta-art je nešto poslije umjetnosti i što je prije znanosti, ali ne nešto što je između umjetnosti i znanosti. Verbum program stoji kao post-umjetnički i pre-znanstveni interes u ispitivanju komuniciranja sredinom kao medijem…". Teorijska samorefleksija poprima status specifične umjetničke prakse, o čemu svjedoči prvenstveni udio teksta o djelatnosti Verbumprograma sredinom sedamdesetih. Javlja se termin pseudo-produkcija kao "prezentacija primarne informatike parafraziranjem metoda i modela kojima se služe pojedine discipline…". Tako se "operativni model programa može ugraditi u svako organizirano iskustvo kao kritičko uporište". Očito, u takvoj vrsti teksta scijentifikacija diskursa nadvladava poetiku umjetničkog, vraćen je dug strategijama "konceptualne umjetnosti kao semiotike umjetnosti".

Praksa

Ciklus radova Verbumprogram: Papir, 1975. čini privremeni iskorak prema iskustvu srodnom postupcima fluksusa. Podrazumijeva učešće drugih (Cavellini, Urban, Friedman…), akcije koje inicirani od strane para Verbumprogram oni vrše (izvođenje rada u prostoru privatnog stana i bez prisustva autora, spaljivanje pisma, dokumentacija o izvršenim radnjama, komunikacija s autorima posredstvom pošte) sve su u efemernosti trenut­ka, mimo estetskog objekta, na krajnjem rubu (uvjetno) umjetničkog i prelaska u životno. U tekstovima Verbumprograma javljaju se pojmovi kao što su "djelatni subjekt", "situacija kao poruka nesvjesnog" i sl. I kao zaključak: "Disciplina kojom se bavimo omogućava da se svijest manje oslanja na konvencionalne filtre, a više približava pra-kodu – intuiciji koja pomoću medija osjetila sagledava Neposredno"

Na liniji povjerenja u intuiciju i Nepoznato, rad YKB. (Galerija Studentskog kulturnog centra 1976.) odaje fascinaciju para Verbumprogram mitom Yvesa Kleina, umjetnika čije su središnje teme prostor kao energija beskra­ja, boja (njegova karakteristična ultramarin plava) kao energija čistog slikarskog senzibiliteta; simbolika vatre i metaforika "praznog"… Na temeljima refleksija o velikim Kleinovim temama u rječnik i postupak Verbumprograma uvodi se termin i pojam post-realizacija, što je, drugim riječima, "postupak na metajezičnom nivou", tada retka a kasnije u umjetničkoj klimi postmoderne sve češća operacija pozivanja na primjer drugog umjetnika, na uzor prethodne umjetnosti, uz upotrebu citata, pre­rađivanja, ponavljanja s razlikama.

Teme i ciklusi Slike: obrasci i Slike: negativi, 1976., Standardni formati: ploče i Veliki crteži, 1979.-80. ispunjavaju aktivnost Verbumprograma u drugoj polovini sedamdesetih, stoje u znaku strategije post-realizacije, upuštaju se u mentalnu analizu objekta slike i medija slikarstva (i crteža). Razmatra se problem formata slika (i crteža), kao i mjesta (pozicije, lokaci­je) njihovih postavki (na galerijskom zidu ili na tlu izložbenog prostora). Pristup je, dakle, analitički sintaktički, umjesto metaforičnog i simboličkog, kao u prethodnom radu posvećenom Yvesu Kleinu. Otuda su oblici ele­mentarno geometrijski, anonimno islikane površine su identične, u seriji, uvijek bez pikturalnih efekata, takve su jer ih je mogao "bilo tko izvesti, umjetnik ili obrtnik". U ovakvom krajnje depersonaliziranom umjetničkom radu nastavlja se već započeta "metalingvistička rasprava ali ne na nivou čistog koncepta lišenog materijalizacije objekta nego na nivou primjene principa koncepta u specifičnom mediju slikarstva (i crteža). Da je posrijedi posred­no dugovanje iskustvu konceptualne umjetnosti kao semiotike umjetnosti svjedoči sljedeći stav autora Verbumprograma: "ovo je slikarstvo metodološki istrajna dispozicija slikarstva samog kao upitnosti o biti umjetnosti".

Postoji period od punih pet godina prekida između prestanka rada na pro­jektu Standardni formati: ploče, 1980. do ponovnog okupljanja autora na projektu (i seriji izložbi) s nazivom Achromia, 1986. U bliskom umjetničkom okruženju upravo je okončana ekspanzija neoekspresionističke "nove slike" osamdesetih, osnažena je njena suprotnost u neekspresion­ističkoj novoj geometriji i u smjeru tog obrata autori Verbumprograma koncipiraju temu izložbe Bez naziva: geometrija za Galeriju Kulturnog centra u Novom Sadu 1986. U promociji nove geometrije osamdesetih u ovdašnjoj umjetnosti uloga Verbumprograma pionirska je organizaciono, teorijski i samom vlastitom praksom: njihova ukupna koncepcija i pro­dukcija u drugoj polovici decenija u znaku je utemeljivanja uvjeta za kon­stituciju i legalizaciju primarne fenomenologije likovnog djela (slike, skulp­ture, grafike). Još u prethodnom razdoblju (1975.-80.) iskušavana je mater­ijalna i medijska priroda slike, iskustvo te analize dovodi se u projektu Achromia do cjelovite teorijske i produktivne realizacije. Cilj projekta je dolazak do spoznaje i ostvarenja jednog specifičnog umjetnog predmeta koji zahvaljujući konvencijama i kontekstu umjetnosti može postojati samostalno od svih drugih (stvarnih ili također umjetnih) predmeta – taj (novonastali) predmet jest slika. Ili, kako će oni sami reći: "slika u čistom stanju", slika koju jedino što čini jest "prostor, forma, boja, površina", jed­nom riječju njena "tvarnost". To je slika koja se "ničim ne može isposredovati" (odnosno preciznije: "slika se ne može isposredovati ničim do samim slikanjem"). Pojmovi u lancu slika-slikanje-slikarstvo – kako ih shvaća projekt Achromia – eksplicitno su nazvani još i konkretna slika i konkretna slikarstvo, a to su termini koji dodatno podupiru njihovu (slike, slikarstva) autonomnost, samobitnost, samodovoljnost. Otuda, naime, elementarna geometrija ili geometrija elementarnih formi u kojima je podu­darno ono što se u slici vidi s onim što slika predstavlja i znači. Sam pojam konkretno direktno upućuje na tradiciju europskog konkretizrna (Van Doesburg, Bill) kojoj mišljenje Verbumprograma o slici duguje više nego tadašnjem aktualnom Neo-geo pravcu, pogotovo onom američke provenijencije zasnovanom na reduciranim modelima ekranskih topologija. Ali i još jedno krilo europske moderne umjetničke tradicije, ono koje polazi od nasljeđa Mondriana i Maljeviča s ciljem da apstraktnu, nepredmetnu sliku uzdigne do ikone spiritualne suštine svijeta također dodiruje težnju autora Verbumprograma da se u slici usprkos njenog ogol­jenja ipak sačuva "ushit, distanca, trenutak samoposvećenja". Ili, opet po njihovim riječima: "Djelo nadmašuje vlastitost, upravo po tome ono ostaje misterija i zagonetka".

Konkretiziranje forme čemu autori Verbumprograma teže postaje tim stvarnija, taktilnija, evidentnija kada sama ta forma preraste u stvar, bude uvedena u realni materijal u realnom prostoru. Otuda potre­ba za objektom, trodimenzionalnim prostornim tijelom kao nadgradnjom dvodimenzionalne površine slike. Materijali realizacije ovih objekata (priv­idno) su klasično skulptorski (drvo, mramor, granit) ali način obrade je prije mehanički nego zanatski: forme iz projekta Achromia srodne su i zajed­ničke s ovim objektima «Bez naziva» koji upravo time što nazivom ni na što ne upućuju još više naglašavaju svoju tautološku prirodu. Ali na rubu ove stroge koncepcije autonomije umjetnosti javlja se u praksi Verbumprograma možda iznenađujuće ali i sasvim evidentno otvaranje prema referencijalnom i gotovo simboličkom. Izložba Forma occidit (Ruma, decembar 1990.) posljednji je samostalni nastup Verbumprograma u vre­menu aktivnosti ovog autorskog para, u samom imenu i izgledu "forme koja ranjava" – poput oštrih predmeta (velikog noža, srpa, kose) kojima je opasno prići a kamoli ih dodirnuti – krije se nešto psihološki očito vrlo iri­tantno, iako po vanjskom ruhu i načinu postavke u izložbenom prostoru još uvijek sažeto i minimalno. Ali upravo takav psihološki učinak forme kao da odaje neke skoro panične slutnje i najave okolnih zbivanja, tim tko zna kome upućenim upozorenjem zaključuje se u trenutku odvajanja dvojice aktera njihov dugo i pomno građeni zajednički umjetnički opus nastao u neuobičajenoj sprezi jedne i jedinstvene volje, svijesti i sklonosti ostvarene ravnopravnim udjelom dvije pojedinačne ljudske osobe i sudbine.

Copyright by VERBUMPROGRAM

  Činjenice   Verbumprogram – termin s neobičnim prizvukom nekog (pseudo) znanstvenog pojma krije, zapravo, autorski umjetnički par Vladimir Mattioni (1943.) – Ratomir Kulić (1948.) – prvi arhitekt, drugi povjesničar umjetnosti po formaciji, oba s boravkom u Rumi – koji se aprila 1974. privučeni srodnim sklonostima udružuju s ciljem međusobne duhovne komunikacije, zajed­ničkog rada, planiranja […]