Želimir Koščević, Antun Motika – Svjetlosni odrazi – galerija „Centar“, april 1968. [CROATIAN]
Atmosfera u galeriji Centra bila je mistična; seansa se odvijala u tami u kojoj smo jedva razaznavali lica ljudi što su se zbili oko dva dijaprojektora. Tajanstveni jednolični zvuk zvučne kulise niske frekvencije stvarao je u psihi posjetilaca napetost i time pridonosio intenzifikaciji i tako već mističnog obreda. Snažna svijetlost dijaprojektora, artikulirana u projektor umetnutim dijapozitivima Antuna Motike, bila je uperena na zid dvorane, gdje su nam se kao odraz prikazivale neviđene forme mikrostruktura organskog i anorganskog porijekla. Gledaoci razmješteni uokrug sa zanimanjem su pratili euritmički slijed projekcije što se odvijala pred njihovim očima.
Poznavajući dosadašnji Motikin opus, njegov nemirni, istraživački duh, svjetlosni odrazi nisu nas iznenadili. Oni su logični izlet u jedno — za Motiku — ne baš sasvim nepoznato područje. Ali, ono što nas je iznenadilo jest interpretacija Motikinih Odraza iznijeta u predgovoru kataloga ove izložbe. Upotrebom termina Luminokinetizam, kao i zasnivanje projekcije na aktivnom učešću prikazivača i promatrača, Svjetlosnim odrazima pridaje se smisao koji oni nemaju ili, ako uvjetno prihvatimo ovij termin, bezrazložno se devaloriziraju, jer se unutar široke problematike kinetizma u plastičkim umjetnostima, kao i samog luminokinetizma, Motikini Odrazi pojavljuju na samom začelju takve problematike, i te u vidu — rekao bih — izvjesnog likovnog egzistencijalizma. Smatramo stoga da je ispravnije ovaj najnoviji Motikin eksperiment promatrati u kontekstu njegovog stvaranja, jer mu se objašnjenje, smisao i vrijednost nalaze samo unutar njega.
Magična moć svijetla oduvijek je privlačila Motiku i to od njegovih pejzaža nastalih u Mostaru do 1940. godine, preko eksperimenata s kolažima i onih od 1952. nadalje, pa do realizacija u staklu. U djelu koje Motika ima iza sebe, uvijek smo kao bitni konstitucionalni faktor gotovo svakog njegovog djela prepoznavali svijetlost. Naravno, od iluzije do konkretizacije svijetla put je bio dug, ispunjen sumnjama, tehničkim nemogućnostima, oklijevanjem. Tu su možda i razlozi što Odrazi nisu bili prije prikazani javnosti, iako je činjenica da je Motika do određenih rezultata u okviru ove problematike došao znatno ranije. Mnogo su tome pridonijele i objektivne okolnosti koje su do nedavno usmjeravale našu umjetnost, i unutar kojih bi Motikin pokušaj zasigurno bio pogrešno shvaćen, ako ne i proskribiran. Danas, pak, kada uz sve iskustvo novog prostorno–vremenskog koncepta novih tendencija, na primjer, imamo još i iskustvo psihodeličkih vizija, Motikin Odrazi ne samo da nam nisu strani, već se pomalo podudaraju s likovnim iskustvom popularne kulture. No, ovo je za nas manje važno; kazali smo da se vrijednost Odraza nalazi samo unutar Motikinog dosadašnjeg opusa — doista, eksperimentom u galeriji Centar, Motika je došao do tačke kojom je sudbinu svojeg slikarstva zapečatio; tačke, koje to slikarstvo doduše ne negira, već naprotiv afirmira, ali slikara Antuna Motiku postavlja pred probleme unutar kojih slikarska gesta nema više što reći.
Objavljeno u: Želimir Koščević, Kritike, predgovori, razgovori: 1962. – 2011., Durieux: Zagreb, 2012., str. 111-112.