PREOBRAZBA PROSTORA
PREOBRAZBA PROSTORA
Manifest
Što je prostor
Prostor u svojoj suštini nije fizička kategorija.
Prostor nije samo ambijent sastavljen iz tvari, materijala, svjetla, sjene, i odnosa među njima.
Prostor je prije svega živo višedimenzionalno biće.
Prostor omogućuje život.
Moderna razumska svijest prostor je svela na minimum. Gdje god se čovjek okrene, dolazi do granica: na ograničenja širine, dužine ili visine prostora, nacionalne granice, granice poznatog, granicu koja razdvaja um od ludila. Život u nama i oko nas počinje umirati jer više ne može opstati unutar granica koje je postavilo željezno doba i njegova racionalna "mašinerija“. Zabrazdili smo u ekološku i ljudsku krizu.
Da li način ljudskog razmišljanja i postojanja može značajno utjecati na kvalitetu prostora? Može napraviti odlučujući utjecaj, budući je prostor prije svega kategorija svijesti.
Mit o stvaranju svijeta nije ništa drugo nego priča o nastanku prostora. Božanstvo je prvi prostor stvorilo "velikim praskom", koji će omogućiti razvoj svemira. Zemlja je potom stvorila svoj prostor koji će omogućiti razvoj gipke svijesti unutar krute materije.
Od tada, biljke i životinje uživaju u prostoru, ali ga ne mogu promijeniti. Drugačije je s čovjekom. Čovjek može učiniti odlučujući utjecaj ako izgovori riječ ili djeluje, pod uvjetom da su riječ ili djelovanje ukorijenjeni u emocionalno-energetskom polju.
Preobrazba prostora
S obzirom da po pravilu moderni čovjek govori i djeluje odvojeno od pulsiranja vlastitog čuvstveno-energetskog polja – polja ljubavi – njegove riječi i djela nisu sposobna preobraziti stvarnost. Samo je prevrću i obrću. Tisućljećima smo žrtve jedne te iste gladi odnosno izobilja, istih ratova i vječno ponavljajućih zločina. Samo se izgled mijenja. Pritisak na živo tkivo u nama i oko nas samo raste. Kriza se hrani.
Vrijeme je da naučimo umjetnost preobrazbe. Preobrazba nije puka promjena, preobrazba uključuje kvantni skok. Pojam preobrazbe proizlazi iz tradicije alkemije. Preobrazba olova u zlato tipičan je simbol. Preobrazba prostora je geomantički pojam, što znači da se prostor ne može preobraziti ako čovjek ne objedini emocionalne, energetske, materijalne i duhovne dimenzije svoga tijela s okolišem kao ulomkom cijele zemaljske kugle.
Civilizacija ili bilo koji drugi prostor ne može se preobraziti ako se čvrsto držimo logike. Linearni put logike i kvantni skok preobrazbe dvije su suprotstavljene koncepcije. Znanost kao kći logike i racionalnosti uvijek je razapeta između stvaranja i uništavanja. Koliko izmisli upotrebljivih pronalazaka, toliko istovremeno stvori oružja. Izlaza iz začaranog kruga nema, osim ako se ne promijeni temelj na kojem stoji.
Umjetnost u ovom trenutku posjeduje značajnu prednost ako je umije osvijestiti. Umjetnost nije kći logike koja nadzire svijet i ne dozvoljava suštinske promjene, umjetnost je kći ludila. Umjetnost omogućuje subverziju svijesti i razgradnju starih prostora. Umjetnost se temelji na čovjekovoj sposobnosti kreativne imaginacije, koja je istovjetna s božanskom riječi, temeljem stvaranja.
Naravno, umjetnost lako postaje robom logike, recimo logike likovnog jezika ili logike trenda, logike tržišta. U svakom slučaju, racionalnost nije ništa loše. Nasuprot, omogućuje jasnoću i razumljivost poruke. Postaje razorna onda kada potiskuje slobodu višeslojnosti postojanja, slobodu "ludila": intuitivnih uvida i slobodu nadčulne percepcije. Kad zatire ples Božice u nama i kozmičkom stvaranju.
Novi prostor
Nemojte misliti da je rođenje novog prostora ovisno o dobroj volji umjetnosti ili čak popuštanja željezne logike. Novi prostor je davno prije nas stvoren kao vizija anđeoskog svijeta, kao alternativa postojećeg ustrojstva svemira, iako nas je val njegove prisutnost tek danas zahvatio.
Novim se prostorom ne može vladati, ne mogu se kontrolirati njegovi stvaralački potencijali. A to nije niti potrebno, jer novi prostor može postojati samo ako je istinit, pravedan i svet.
U starom su prostoru manipulacija, nemarno djelovanje i površan dodir nešto svakodnevno. Stari prostor u kojem se još uvijek odvija naša povijest, ne urušava se jer čovjek nije spojen sa svojom suštinom dok radi ovo i ono.
Novi prostor ne može postojati ako sudionici prostorne igre nisu povezani iznutra i izvana.
Novi prostor je već među nama, ali ga rijetko doživimo.
Novi prostor nudi dovoljno prostora za cjelovitost postojanja svim ljudima, biljkama, životinjama i drugim bićima – vidljivim i nevidljivim – dok pulsira na različitim razinama, u raznim sjecištima međusobno povezanih dimenzija. K tome je potpuno jednostavan, kao što je neposredan govor srca.
Novi prostor je prostor slobode. Omogućuje održavanje mira, dok zapravo puca od stvaralačke napetosti.
Što raditi?
Što možemo učiniti kako bi vizija novog prostora postala svakodnevna stvarnost?
Trebat će naučiti jezik kojeg govore sva stvorenja svemira, jezik kojim razmišlja cijeli svemir. Neki ga zovu univerzalni jezik. To je "jezik kozmograma“. On je verbalne i neverbalne prirode. Njime govore ptice, razumiju ga gore i rijeke, njime govore anđeli i elementarna bića. Čovjek ga je poznavao kao govor prirode, jezik božanskih znamenja i otkrivenja. Treba ga naučiti kako bi se mogli i jednostavno međusobno sporazumijevati.
Za razliku od starog prostora civilizacije, društva, postojanja, novi prostor nije utemeljen na vječnom sukobu suprotnosti iz kojeg proizlazi nasilje.
Novi prostor utemeljen je na energiji napetosti između različitih razina postojanja, koje su istovremeno prisutne. To vrijedi za istovremenost vremena i ne-vremena (vječnosti) ili vidljivog i ne-vidljivog (eteričnog).
Bitno je stoga da umjetničko djelo, koje se želi posvetiti stvaranju novog prostora, odustane od vezanosti za svijet oblika. Forma je sekundarna stvar. Prvenstveno oruđe umjetnosti je šamanske prirode. To je sredstvo razmjene između vidljive i nevidljive dimenzije života, ritual, rad sa silama u životnom polju, interakcija s univerzalnom svijesti.
Novi prostor ne poznaje razdvojenost svjetovnog i duhovnog. Novi prostor je sveobuhvatne prirode, što znači da banalna akcija može postojati samo ako posjeduje dimenziju svetog. S druge strane, vjerski obojeno djelovanje je besmisleno i čak ne može postojati ako nije uzemljeno i posvećeno svakodnevnom životu.
Stoga je potrebno pronaći način na koji umjetnost može sudjelovati u socijalnom dijalogu, u harmoničnu oblikovanju životnog prostora, u mirovnom procesu u različitim zemljama, uravnoteživanju urbanog krajolika, u stvaranju nove paradigme u znanosti, procesima osobne spoznaje i poboljšanja …
Pri tom umjetnost ne smije izgubiti samu sebe kao simbola stvaralačke slobode, radosti i tajne.
Marko Pogačnik, u Šempasu, 2004/08/25