Ješa Denegri, Željko Kipke: jedan autorski rukopis u tri različita medijska postupka [CROATIAN]
Željko Kipke: jedan autorski rukopis u tri različita medijska postupka
Ješa Denegri
Željka Kipkea najprije smo upoznali kao slikara, potom kao pisca, i napokon kao medijskog autora, a da on, pritom, nije prestao biti i jedan od prethodnih. Slikanje, pisanje, snimanje Kipkeu, dakle, nisu odvojene nego — što zapravo i jest osnova ovoga jedinstvenog višedisciplinarnog opusa — međusobno isprepletene, zajedničkim mentalnim svojstvima objedinjene umjetničke vokacije. Naime, za slikarski, književni i filmski rukopis ovog autora jednako je karakteristična crta izrazito intelektualnog pristupa zamislima koje u različitim narativnim postupcima pokreće i razvija.
Kao slikar, Kipke se pojavio u drugoj polovini sedamdesetih s tada aktualnim i u istoj umjetničkoj generaciji raširenim primarnim i analitičkim slikarstvom, no svoju je prepoznatljivu slikarsku ličnost na tadašnjoj jugoslavenskoj umjetničkoj sceni od sredine osamdesetih ostvario nizom vrlo zapaženih izložbi slikarskih ciklusa nazvanih Pro lumine novo (1983.), Psi podzemlja (1984.), Transparentno prostranstvo (1985.), Kabinet molitvenih strojeva (1986.), Haddah (1988.), Mundus subterraneus (1988.), Loža crne optike (1990.), sve to objedinjeno pod zajedničkim pojmom Slikarstvo Novog Eona. Po svojim temeljnim osobinama ovo je slikarstvo u znaku tipične postmodernističke sklonosti naraciji, simbolici, jezičnoj heterogenosti i hibridnosti, ukrštanjima/preplitanjima pod okriljem istovremenog — kao što će to sâm autor reći — “razdvajanja i spajanja različitih razina realnosti”.
Kao pisac, Kipke je autor osam knjiga za čije je sadržaje teško posve precizno reći koji je to literarni žanr, od teorijskih tekstova i eseja o suvremenoj umjetnosti do književnosti prožimanja stvarnih zbivanja i fikcije, objavljenih sljedećim redom: Iluminatori novoga ciklusa (1989.), Vodič kroz subterraneus (1992.), Čuvajte se imitacija (1993.), Od Obilja do Mjeseca (1998.), Bilo kakva sličnost sa stvarnim ljudima i zbivanjima namjerna je (2004.), vlastiti jednogodišnji dnevnik Od veljače do veljače (2005.), “katalog snova” Sei–khai–reich (2006.) i “knjiga koincidencija” Figura 17 — Nebo može pričekati (2007.).
Napokon, kao filmski autor, Kipke je u prvoj polovini osamdesetih snimio šest kratkih filmova u S8 formatu: Some Girls, Velika bijela spirala, Dozivanje kiše, Tonzura križa, Crni četverokut, Crno crnje od crnoga — sve pod zajedničkim nazivom Šest lakih komada, koristeći se postupkom direktne montaže u kameri, za koje će kasnije biti rečeno da imaju osobine “vrlo osobnog govora o vlastitom djelu, što im daje autentičnost metajezičnoga konceptualnog metoda interpretacije”.
Poslije dvijetisućite, osim brojnih napisa i još nekoliko kratkih filmova, Kipke je priredio seriju tematskih izložbi pod nazivom Kletve i brojevi (2000.), Nevidljiva skulptura (2008.), Nevidljive galerije (2009.), Više volim mace od pasa (2009.). I to, naravno, nije sve što se o produkcijama i nastupima ovog autora zna i može reći. Spomenuti podaci navedeni su ponajprije zato da se, osim na vrlo intenzivne prakse u svim trima oblastima djelovanja, samim tim neobičnim nazivima slikarskih ciklusa, knjiga i filmova, ukaže na neka ključna zajednička svojstva zasebnih područja ukupnog autorovog opusa. Riječ je — ako je sažimanje svih tih različitih diskursa u neku njihovu nit vodilju uopće moguće — o jednom sasvim rijetkom, bez ikakvih usporedbi jedinstvenom, više od puna tri desetljeća gotovo svakodnevno dopunjavanom misaonom pothvatu kojim se umjetnik koristi za vlastito mentalno i emotivno samoispitivanje, ukršteno kretanje između svjesnog i podsvjesnog. A sve je to načinjeno od bezbrojnih fragmenata, krhotina, epizoda evociranih slika (slikarskih i filmskih), također i slika zabilježenih i opisanih riječima, rečenicama, cijelim poglavljima i cjelinom knjiga, svjedočeći o zbivanjima koja mu se ukazuju u stvarnosti, ali uvijek viđenoj i doživljenoj iz nekog posebnog ugla i kroz neku iskošenu prizmu. To su oslikovljene i ispričane priče koje se, kao, množe bez početka i kraja, gdje ne postoji logika uzroka i posljedica, onog bitnog i nebitnog, postojanog i potencijalnog, gdje se zapravo čini kao da je sve podjednako i istovremeno prolazno, ali i trajno, a ipak dragocjeno i dovoljno opravdano da u slici i tekstu, pa opet u slici sada neke druge vrste bude naslikano, napisano, snimljeno.
Pojam jezičnog i medijskog “nomadizma”, široko korišten u vrijeme promocije umjetničkih ponašanja u razdoblju rane postmoderne, pogodan je da obilježi multidisciplinarna svojstva Kipkeova opusa u komu je uzaludno tražiti bilo kakvu modernističkom kanonu obveznu koherenciju stila. Ako je uopće moguća generalizacija značenja koje proizlazi iz Kipkeovih raznovrsnih prosedea, posrijedi je možda mišljenje i razmatranje srodnih, dakle nipošto istovjetnih, osobnih opsesija posredstvom različitih medija. Slikarstvo, naime, kao manualna tehnika proizvodnje slika (uljem na platnu) nije mu prioritetna, ali ni sekundarna u odnosu prema medijskim statičnim i pokretnim slikama (fotografiji, filmu) nakon čega se još jednom priklanja klasičnoj slici. Posrijedi je, dakle, svojevrsna autorska strategija za koju sâm umjetnik voli kazati da proizlazi iz promatranja pojava iz “mačjeg rakursa”, poput “mačjeg pogleda”, što, po njemu, podrazumijeva nepredvidljivost ponašanja nekoga tko ima “devet života” (stoga slikovito izjavljuje da “više voli mace od pasa”). No uza sve ove začudne umjetničke radoznalosti, Kipkeov um jednako je otvoren i prema izazovima svakodnevnih kulturnih i umjetničkih zbivanja u vlastitoj sredini (i šire), učestalo se baveći kritičarskom i publicističkom djelatnošću brojnim napisima u periodičnom i dnevnom tisku.
Po već iskušanom postupku približavanja udaljenog, spajanja gotovo nespojivog, Kipke je u posljednje vrijeme zamislio i međusobno povezao tri inače odvojena projekta sljedećih pojedinačnih naziva: Predatori, filmofili i boca vina, Nadzorna kamera i Bulevar devet života. Medijska spona trima spomenutim projektima — zato jer su filmski mišljeni — bio bi, dakle, film, no s obzirom na to da su dva od tri ostali nedovršeni (trenutno), nemoguća bi bila (barem zasad) njihova paralelna filmska projekcija. Prvi (Predatori…) ostaje u stadiju scenarija kojemu je osnova serija slika naslikanih uljem na platnu, drugi (Nadzorna…) snimljen je i dovršen (u trajanju od 30–ak minuta), treći pak (Bulevar…) je zasad otvoren i s neizvjesnim konačnim ishodom. No sve te tehničke i financijske “teškoće” autora ne udaljavaju od namjere da ove tri inače samostalne teme ipak objedini u nekomu svom vlastitom misaonom labirintu. Što bi mogla biti nit koja ova tri projekta objedinjuje? Odgovori mogu biti brojni i različiti, primjerice: špekulira li se, možda, o tome što sve može biti upleteno u priče koje se tiču gledanja, viđenja, opažanja, odnosa vidljivo—nevidljivo, imaginacije, začudnosti; tiču se, dakle, prirode suvremene umjetnosti (u najširem smislu toga pojma). A sve to zato — kao što je sâm autor na jednom mjestu zapisao — da se uspostavi “zona otpora pragmatičnom mišljenju koje, nedvojbeno, sve više inficira sustav umjetnosti i utječe na njega”, tražeći tome suprotna rješenja na polju umjetnikovoga pojedinačnog poimanja i iskustva. Jer, nešto bitno drugo i drukčije teško da može biti, jednostavno zato jer svaki umjetnik, pa tako i Kipke, bilo što mislio, i u bilo kojem mediju radio, uvijek zapravo misli i radi vlastitu umjetnost. Što umjetnost njemu jest, ostaje do kraja i njemu samom neotkriveno dok ne iskuša — bez obzira na krajnji ishod — sve što je u njegovoj moći da vlastitu umjetnost provede u djelo. Zajedno sa svim prethodnim ciklusima slika, knjigama i filmovima, tri posljednja Kipkeova projekta objedinjena novosadskom izložbom, čine jednu od najkompleksnijih autorskih strategija nastalih tijekom puna tri protekla desetljeća na umjetničkoj sceni sredine u kojoj djeluje.
Galerija 73, Beograd i Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad, 2012.