Ješa Denegri, Željko Jerman [CROATIAN]
Željko Jerman
Ješa Denegri
Umjetnik koji je više godina unatrag ustvrdio da mu se “djelovanje temelji na svijesti o postojanju”, te da “produkt te svijesti jest potreba za ostavljanjem traga” ni danas — usred znatno izmijenjene duhovne klime — ne dovodi u pitanje neke osnovne motivacije svojeg rada: Željko Jerman umjetnost je shvaćao i još uvijek je shvaća kao egzistencijalnu potrebu, kao svojevrsno ponašanje što mu ispunjava i opravdava svakodnevno kretanje. Osjeća se, dakako, u tome njegovo dugovanje mentalitetu nove umjetnosti sedamdesetih godina, no tko kaže da taj mentalitet nije ni danas valjan u svojim polaznim pobudama; umjetnost može mijenjati forme izražavanja, ali neki bitni razlozi za njezino nastajanje su trajni. Jerman u to ne sumnja i u tome nalazi unutrašnju podršku za nastavak jedne avanture u koju se — zajedno s nekolicinom sebi bliskih autora iz iste generacije — upustio još sredinom proteklog desetljeća.
Upravo usred tog desetljeća, na samostalnoj izložbi u CEFFT–u 1975. i uz potporu Radoslava Putara, Jerman će prvi put pokazati veći broj svojih Subjektivnih fotografija, koje počinje raditi pet godina ranije, 1970. godine. Nazivi ovih fotografija jednom nose samo datume njihovog nastanka, drugi put su literarni i metaforički, ali s posve određenim emotivnim podtekstom (Sivi svijet, Umorno jutro, Doživljaj smrti, Početak svršetka i dr.). Zaista, nitko u našoj sredini nije u tom trenutku tako drastično i radikalno kao Jerman porekao sve ono što je fotografiju činilo estetskim predmetom; Krepaj fotografijo! — zapisat će ovaj autor u jednom od svojih djela, srozavajući njegovu ljepotu, ali ga zauzvrat ispunjavajući žestinom, tenzijom, strašću — do granice na kojoj je fotografija kao prizor (predstava, slika) još jedva moguća. Ali ako se u Jermanovu slučaju počinje gubiti funkcija fotografije kao prizora, jača i postupno izbija u prvi plan funkcija fotografije kao specifičnog umjetničkog medija, kao područja u kome djeluje umjetnik (a ne samo fotograf), dakle autor kojemu su — u duhu postavki nove umjetničke prakse sedamdesetih godina — sva sredstva dopuštena i podjednako dostupna njegovim izražajnim namjerama.
Svijet o medijima i ispitivanje mogućnosti medija — to će u drugoj polovici sedamdesetih postati osnovnom orijentacijom nekolicine autora iz kruga kome pripada i Jerman. Posve je razumljivo zašto se on (kao nekadašnji fotograf) prihvatio izazova što ih nudi fotografija bez upotrebe kamere, ta čudesna igra koja je još davno prije privukla velike pionire poput Mana Raya i Laszla Moholy–Nagyja. No vrijeme koje je od njihovih iskustava do danas proteklo, uvjetovalo je da i ove Jermanove elementarne fotografije budu sve drugo samo ne “čarolija” izazvana iznenađenjem jednog tehničkog postupka: ogoliti medij do samoga njegovog kostura, svesti ga na nulti stadij “traga” i “otiska” — to je ono što Jermanu preostaje da bi u djelu vlastite umjetnosti zabilježio sâmo svoje postojanje. Ali ove realizacije što nastaju izravnim djelovanjem razvijača i fiksira na fotopapiru nisu uvijek bile naprosto tautologije (površine s natpisima fotografija, papir i sl.); Jerman neke od njih shvaća prije svega kao poruke, kao svoje intimne parole, od kojih nam je najviše u pamćenju ostala ona iz 1976. kada je na fasadu zgrade Studentskog kulturnog centra u Beogradu iznio rolu dugačku punih deset metara s natpisom Ovo nije moj svijet.
Od početka osamdesetih Jerman je, poput drugih protagonista umjetnosti prethodnog desetljeća, osjećao posljedice “obrata” koji je na scenu ponovno iznio slike i slikarstvo, ali ipak nipošto nije napustio poprište umjetničkih rasprava. Naprotiv, našao je načine da se idući svojim dosadašnjim putem u te rasprave uključi: u novim se djelima — koja autor naziva fotoslikarstvom — Jerman nastojao povezivati s aktualnom klimom u kojoj kao da prevladavaju raspoloženja novog ekspresionizma i novog simbolizma. U konkretnoj realnosti Jermanovog djela to se raspoloženje očituje u sljedećim zahvatima: materija kojom se na površini papira ostavljaju tragovi spletena je sada u dinamične, gotovo gestualne (i otuda “slikarske” poteze), podloge na kojima se događa to bilježenje zbivanja materije podižu se do veličine slikarskog platna, a tragovi od razvijača nisu više apstraktne mrlje nego se upisuju u forme nedvojbenih znakovnih obilježja (križevi, srca, erotski simboli i dr.). Oduvijek je ono što je Jerman radio bilo ispunjeno osjećajem melankolije, čak pesimizma, no to što danas radi upravo postaje dramatično: nešto samo njemu znano unutrašnje i ono vanjsko, okolno, što svi na razne načine dijelimo, uznemirilo je ovog umjetnika do krajnosti i uvjetovalo da se njegovo djelo ispuni ispovijestima i slutnjama ozbiljnih, teških, na trenutke, reklo bi se, i “posljednjih” sadržaja. Jerman je još ranije, jednom prilikom zapisao da “iznošenjem intime prezentira svoj životni stav”, a sada, u svojim najnovijim djelima ne želi više svoju potrebu za iznošenjem intime ni na koji način priječiti. Stigao do granice gdje potrebi za tim iznošenjem intime ne želi više postavljati nikakve prepreke.
(neobjavljeno, 1985.)