Ješa Denegri, Vlado Martek [CROATIAN]
Vlado Martek
Ješa Denegri
Je li poslije niza samostalnih nastupa (od prvoga u Zagrebu i Beogradu 1979.) i sudjelovanja na brojnim kolektivnim izložbama uopće važno i potrebno napomenuti da je Vlado Martek prvobitno bio pjesnik, a tek potom postaje likovni/vizualni umjetnik? Možda je ova razlika u kategorijama i područjima izražavanja za ovog autora danas posve nebitna, no spomenuti podatak o Martekovim počecima čini se da je ipak potrebno navesti kada je riječ o sagledavanju geneze njegova rada i jednako tako o zasebnosti Martekova vrlo specifičnoga mjesta u sredini umjetnikova formiranja i djelovanja.
U skupini Šestorice autora kojoj je pripadao između 1975. i 1979., toj zajednici izrazitih individualaca umjesto umjetničkoj grupi po programskom opredjeljenju, Martek je dakle zaseban slučaj upravo po svojoj početnoj vokaciji osobe koja je u tu skupinu stigla s područja književnosti, jezika, pisanja; uostalom, zbog toga se sâm u početku smatrao i nazivao pred–pjesnikom i pjesnikom. Pri tome, pojam pred–pjesnik trebao je označiti Martekovu ranu djelatnost u kojoj je on, kao u to vrijeme posvećenik literature, preispitivao materijalna sredstva i postupke kojima se pri svome radu obvezno služio: to su olovka, čisti list papira, trag olovke na čistome listu papira, knjiga kao predmet, dakle — jezik kao prvenstveni medij. Sâm Martek će takve postupke nazvati “elementarnim procesima u poeziji”, a s time u vezi nije na odmet spomenuti da su se tome srodni procesi evidentiranja primarnih sredstava i postupaka otprilike u isto vrijeme (sredinom i krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća) odvijali i u disciplinama slikarstva (nazvanog primarnim, elementarnim, fundamentalnim) i fotografije (nazvane elementarnom i analitičkom).
Za sebe će Martek jednom prigodom reći da je “čovjek šezdesetosme, njenih nada i želja”, a kao (pred)pjesnik takvo je raspoloženje očitovao, umjesto poezijom kao intimnom vokacijom, aktivističkim ponašanjem “agitacije za pjesništvo”, lijepljenjem plakata na javnim mjestima s napisima Čitajte poeziju Majakovskog, Čitajte Kamova, Čitajte poeziju Branka Miljkovića, u duhu uličnih izložbi—akcija skupine Šestorice autora, kojoj je bio članom. Pravio je kolaže—asamblaže od materijala i predmeta kojima se pjesnik uobičajeno služi, vršio je “poetske akcije” postupkom body arta registriranih fotografijom. Iskoračio je time iz poezije kao isključivo umjetnosti riječi u polje vizualne—tjelesne—medijske umjetnosti, približivši se onim kolegama iz Šestorice (Mladenu Stilinoviću, Jermanu, Demuru) koji su se, polazeći od vlastitih nakana, također koristili pismom i tekstom. Uostalom, u vrijeme legalizacije “proširenoga pojma umjetnosti” i primjene “miješanih medija” takva su prekoračenja granica pojedinih disciplina i kategorija bila posve normalna. Otada neće više biti bitno ni to je li Martek pjesnik ili je crtač i slikar zato što umjesto jednoga ili drugoga odvojeno on punopravno i nedvojbeno jednostavno jest umjetnik.
U područje vizualnoga Martek definitivno prelazi sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća kada nedugo nakon što je u europskoj umjetnosti nakon razdoblja dematerijalizacije umjetničkog djela privremeno prevagnulo slikarstvo transavangarde, novog ekspresionizma i “nove slike” koje vrativši prizor i figuru ipak nije zahtijevalo “povratak zanatu”, dopustivši tako jednom priučenom (neškolovanom, neprofesionalnom) crtaču/slikaru poput Marteka legitiman pristup svijetu tadašnje likovnosti. No usporedno s prvim crtežima i slikama (na natron papiru umjesto na platnu) Martek će nastaviti i s aktivističkim demonstracijama: tako je prigodom dvaju otvaranja Bijenala u Veneciji najprije 1982. dijelio letke s tekstom Umjetnici naoružajte se (Artisti armatevi), a potom 1984. kekse na kojima je pisalo Laži državu (Menti lo stato). Na zidovima zgrada na ulicama Zagreba ispisivao je parole—grafite krajnje provokativnih poruka: Više seksa manje rada, 1985., Rad je sramota, 1985., Umjetnost nema alternative, 1986. (što je parafraza tada aktualnoga političkog slogana “Samoupravljanje nema alternative”). Prigodom jedne akcije u Rijeci 1985. dijelio je letak s natpisom Umjetnici jedite meso da biste više mrzili državu. Potrebno je naglasiti da se ovi Martekovi anarhistički istupi događaju u predvečerje nacionalističkih buđenja u svim sredinama bivše države, pa tako i u njegovoj užoj sredini. Martek će otvoreno izjaviti da mu je u umjetnosti “bitnija komunikacija od estetike”, a toj svojoj potrebi za djelovanjem u javnosti svjesno će žrtvovati hermetizam poezije u ime akcije, intervencija, nastupa na priredbama vizualne umjetnosti za koje mu se činilo da mu omogućavaju znatno više manevarskoga prostora izražajne slobode neuklopljenoga pojedinca nego što mu to dopušta, po njemu, “najnematerijalnija umjetnost” poezije.
Pristupajući crtanju i slikanju Martek ipak ne crta i ne slika u smislu primjene znanja i vještine ovih drevnih umjetničkih tehnika. Naprotiv, crteže i slike u načelu radi postupcima istovjetnim kao što piše pjesme; radi, dakle, izravno manualno, dakako s tom bitnom razlikom što umjesto riječi, stihova, rečenica u list papira unosi znakove figura i predmeta, scena i prizora nekih izmišljenih zbivanja. Unosi ih neopterećen obvezama crtanja/slikanja po mjerilima zahtjevne tehničke izvedbe ovih disciplina pa zbog toga likovna/plastička dovršenost i savršenost nisu pogodan kriterij da bi se vrednovalo ove tvorevine. No danas ne treba ni biti “majstorom” crtanja/slikanja da bi netko bio punopravnim umjetnikom. Tu istinu upravo je u povodu Marteka dokazivao Bašičević/Mangelos (u tekstu »Pesnik, predpesnik i slikar«, predgovor mape grafika Neću, Zagreb 1985./86.) sljedećim argumentom: “Slikarski dar nije osobina ponekih već svih. Samo u tom slučaju dar se menja pa na primer Martek ne slika imitirajući decu. On tako slikati može i mora.” Stoga prividna “trapavost”, “nemuštost”, sve samo ne akademska korektnost Martekovih crteža/slika, odsutnost u njima i najmanjeg traga rutine, odaju krajnje neopterećenu ruku svojevrsnog “amatera” u crtanju/slikanju, no zato odaju misao obrazovanoga, sofisticiranoga, verziranoga znalca cijelih repertoara i rječnika simbola podrijetlom iz najrazličitijih kulturnih riznica i davnih povijesnih epoha.
Razloge prelaska s riječi na sliku, od verbalnoga jezika poezije na vizualni jezik slikovnih predodžbi, Martek će protumačiti vlastitom potrebom izlaska iz usamljenosti pjesničkog i pjesnikovog izričaja i ulaska u šire komunikacijsko polje slikarskog i slikarevog djelovanja: “Želja da budem slušan, da budem viđen, uslovila je prelaz na likovno”. Ali u kontekstu postmodernističkih osamdesetih godina prošloga stoljeća, nakon što su zamrle aktivističke i kontestacijske energije postavangardističkoga prethodnog desetljeća, slikarstvo je slično poeziji također postalo zatvorenim djelokrugom osobnih pojedinačnih intimnih ispovijesti. Riječ je o svojevrsnoj umjetničkoj “individualnoj mitologiji” i ulazak u njezinu metaforiku i simboliku nije lako dostupan i pristupačan. Pa ipak, znakovi poput križa i zvijezde, figure poput embrija i nekoga krilatog bića, životinje poput ptice i zmije, objekti poput kuće i lađe, boje poput crvene i zlatne, ne–boje poput crne i bijele, dovoljno su rječiti signali što se dadu čitati i objasniti po simboličkome značenjskom ključu. No čak i tada, opet i uvijek kod Marteka, jest posrijedi poezija, ali sada — kao što on sâm kaže — “izvedena izvan agregatnoga stanja knjige” kao prvenstvenoga monološkog medija i uvedena u drukčije i djelotvornije dijaloško stanje crteža i slika.
Crtanje/slikanje mu, dakle, donosi osjećaj rasterećenja, zadovoljenja, prevladavanja zatvorenosti, nestanka stida pred drugima, što ga je ranije, kao pjesnika, znalo moriti. Crtajući i slikajući “osjećam da sam zbacio breme, to je značilo otvaranje prema svijetu”, tvrdi za sebe Martek i nastavlja: “Radim brzo i puno, vidi se da dolazim iz jezika. Svaki crtež je riječ.” Crteži i slike — onakve kakve ih Martek znade napraviti — pridonose mu spasonosnom osjećaju spontanosti, iskrenosti, istinitosti, svega što mu je po vlastitome priznanju manjkalo pišući poeziju. Za svoje će crteže i slike Martek reći još i to da su oni izjave “neke privatne mikrokozmičke konfesije”, trudeći se da mu takva crtačka/slikarska djela izgledom “djeluju djetinje čisto”, a da ona, istodobno, svojim sadržajem i značenjem ukazuju na činjenicu da ih je napravio “čovjek koji je završio čistu filozofiju”.
Poput nekolicine ostalih pripadnika svojedobne skupine Šestorice autora, posebice poput Mladena Stilinovića i Jermana, i Martek odaje svojstva kulture, socijalnoga ponašanja, mentaliteta, svjetonazora urbanoga srednjoeuropskog intelektualca formiranog i djelatnog u razdobljima socijalizma, postsocijalizma i tranzicije od totalitarnoga do liberalnoga društvenog poretka. Zbog toga ga odlikuje skepticizam, nihilizam, čak cinizam, crni humor prema drugima, ali i prema samome sebi. Bavljenjem poezijom i vizualnom umjetnošću izbjegavao je tjeskobu egzistencije kakvu mu je nametala svakidašnja društvena i politička stvarnost postojanja, no ipak nije ni mogao niti htio izbjeći priznati si — ali da ukaže i drugima — iz koje i kakve stvarnosti proizlazi, kako se u njoj snalazi i opstaje. Kada je napokon spoznao da stvarnost u kojoj se zatekao nije moguće mijenjati poezijom i umjetnošću, čemu se iluzorno u svojoj šezdesetosmaškoj mladosti nadao, Martek će potom fizičke i duhovne tragove takve stvarnosti ugrađivati u svoje (pred)pjesničke i crtačke/slikarske iskaze, postajući tako njezinim vrlo uvjerljivim umjetničkim svjedokom.
(neobjavljeno, 2006.)