Ješa Denegri, Vlado Kristl: dvije posthumne izložbe [CROATIAN]
Vlado Kristl: dvije posthumne izložbe
Ješa Denegri
Prije egzila
Nakon što je, najvjerojatnije, zauvijek otklonjena Kristlova nakana da svoju umjetničku ostavštinu podari Muzeju suvremene umjetnosti, prva njegova posthumna izložba — umjetnik je preminuo 2004. — mogla je u Zagrebu biti priređena jedino s izlošcima iz domaćih zbirki; otuda sastavu eksponata i naslov izložbe s razlogom pristaje nazivu Prije egzila. Radovi 1943–1962. Pojam “prije egzila” podrazumijeva, dakle, Kristlovo zagrebačko razdoblje koje je i dosad — s obzirom na njegove uloge u skupini EXAT 51 i u pokretu Novih tendencija — bilo čvrsto usidreno u povijesna zbivanja na hrvatskoj umjetničkoj sceni pedesetih i početka šezdesetih godina XX. stoljeća. No osim ovih dosad poznatih, Kristlova izložba u Umjetničkom paviljonu u siječnju/veljači 2007. po autorskoj koncepciji i uvodnom tekstu u katalogu Darka Glavana unosi neke nove uvide, što se posebice odnosi na umjetnikovo početno razdoblje (s djelima većinom iz privatnih kolekcija), kao i na njegovu produkciju plakata, letaka, ilustracija i karikatura između 1943. i 1945. (u vlasništvu Hrvatskoga povijesnog muzeja). No sve ono bitno za razumijevanje Kristlovih uloga u obje spomenute formacije (dakle u EXAT–u i u Novim tendencijama) nije, niti je moglo biti, ovom prigodom znatnije dopunjeno, te stoga ostaju na snazi dosad izneseni i uglavnom poznati i prihvaćeni zaključci o zagrebačkom razdoblju umjetnikove aktivnosti. Dakako da bi za jednu potpuniju predodžbu o Kristlovu opusu valjalo prikupiti, obraditi i na jednome mjestu predočiti njegove priloge u oblastima animiranog filma i književnosti zagrebačkoga razdoblja, također i njegovu cjelokupnu umjetničku produkciju u Njemačkoj, no sve to tek čeka neku buduću posve sazrelu priliku.
Kao što je, dakle, dobro poznato, Kristl se “prije egzila” upisuje u povijesno poglavlje skupine EXAT 51 u kojoj, iako nije bio potpisnikom Manifesta iz 1951., istaknuti je sudionik izložbe Kristl—Picelj—Rašica—Srnec u Zagrebu i Beogradu 1953. godine. Njegova brojem ostvarenih i sačuvanih slika nevelika produkcija tih godina (Kompozicija, 1951., Kompozicija, 1953., iz Muzeja suvremene umjetnosti) u samom je kvalitetnom vrhu slikarstva pripadnika skupine. Koliko se ovaj izraziti individualac podudarao s programskim usmjerenjima skupine (navedenih u Manifestu), ili se pak — što je vjerojatnije — skupini priklonio zbog njezina manjinskoga položaja u tadašnjim kulturnim i, u konačnici, političkim okolnostima sredine, tek se može pretpostavljati. Kristl neosporno itekako pridonosi EXAT–u — i vlastitim slikarskim rezultatima i svojim oporbenim duhom, ukazujući ju prije zajednicom samostalnih svojeglavih pojedinaca negoli kolektivom svim njegovim članovima obveznih zajedničkih vjerovanja.
Najplodonosnije razdoblje Kristlova zagrebačkog boravka jest ono nedugo nakon povratka iz Čilea, kada u svega nekoliko godina, kao u jednom dahu kreativnog nadahnuća, nastaju odreda povijesni slikarski ciklusi 12 pozitiva i negativa (1959.) i Varijante i Varijabili (1962.), filmovi Šagrenska koža (1960.) i Don Kihot (1961.), zbirke pjesama Neznatna lirika i Pet bijelih stepenica (1961.). Bez obzira na sve prijašnje i ono kasnije u Kristlovu opusu, u ovih nekoliko godina nastaju upravo ona djela kojima on duguje svoju karizmatsku reputaciju u hrvatskoj kulturi svoga vremena. S kratkim igranim filmom General i stvarni čovjek, 1962., ovo se razdoblje klimaksa Kristlova opusa dovodi do kraja i zbog posljedica što nastupaju povodom reakcija i recepcije ovoga filma uslijedit će njegova dalekosežna odluka o egzodusu. Kada bude nastupio na izložbi Nove tendencije 2 u Galeriji suvremene umjetnosti 1963., Kristlovo će stalno mjesto boravka već biti u Münchenu.
U vrijeme kratkotrajnog pripadništva EXAT–u, zajedno s ostalima u skupini, Kristl svojom geometrijskom apstrakcijom označava poletni svjetonazor poratne obnove. No kada se njegov zanos u konkretnoj stvarnosti sučeli s nepremostivim zaprekama i ukaže mu se utopijskim, ciklusom Pozitiva i Negativa iskazuje suprotno raspoloženje, ono povlačenja, skepticizma, izraženo samoreferencijalnom zatvorenošću slike prema varljivim poticajima okolnoga svijeta. I upravo stoga što svojim dvjema slikarskim fazama obilježava dva vrlo znakovita epohalna duhovna stanja, Kristl formalnim jezikom i tipologijom svojega slikarstva u vremenu “prije egzila” predstavlja nositelja dviju karakterističnih ključnih ideologija u hrvatskoj umjetnosti na početku i na kraju burnih pedesetih godina XX. stoljeća.
Za egzila
Potpuno drukčiji pogled na Kristlovu ostavštinu nudi pak izložba u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci koncem 2010., s izlošcima iz većinom obiteljskog vlasništva i ponekim iz inozemnih i domaćih javnih ili privatnih zbirki. Tek jedan izložak — Kompozicija, 1954., MMSU, Rijeka — sa zagrebačke izložbe našao se i na ovoj riječkoj, što znači da obje komplementarno daju detaljniji uvid u još uvijek parcijalno poznato Kristlovo slikarsko djelo. Izložbu prati katalog s prilozima Jerice Ziherl, Madeleine Kristl, Jelene Kristl, Marine Viculin, Matthiasa Mühlinga, Thomasa Brandlmeiera i Carole Regnier. Izložba je prije memorijalnog nego strogo znanstvenog karaktera, no i kao takva dobrodošla je za pobliže upoznavanje s fragmentima, sve dok se nekom budućom prigodom na jednome mjestu ne objedini cjelina Kristlova slikarskog (a neophodno bi također bilo i filmskog) opusa.
Od radova nastalih “prije egzila”, na riječkoj izložbi zastupljeni su spomenute Kompozicija, 1954. i slika CH 17, 1958. — sudeći po skraćenici u nazivu nastala je u Čileu — te dvije Varijacije, 1961. (konac na uljanoj podlozi) i serija od tri izvanredne Varijante (ulje na platnu) iz 1962. godine. Djela posljednjih dvaju navedenih ciklusa pripadaju vremenu održavanja izložbi Konac i papir u Rovinju 1961. i Varijante i Varijabili u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu 1962., što se podudara s Kristlovim kratkotrajnim pristupom Novim tendencijama, sudjelovanjem na zagrebačkoj premijeri 1963. i njezinoj venecijanskoj reprizi Nuova Tendenza 2 u Fondazione Querini Stampalia 1964. godine.
Već je rečeno da je karakterom svojega rada Kristlov položaj u Novim tendencijama privremen i apartan, no sudjelovanje na povijesnoj drugoj izložbi ovoga pokreta baca svojevrsno svjetlo i na njega osobno i na sâm pokret u cjelini. Naime, time se potvrđuje da je u vrijeme svoje najveće ideološke homogenizacije pokret Nove tendencije mogao u svojim redovima prihvatiti i tolerirati jednog tako netipičnog pripadnika poput Kristla koji će potom — na prvoj retrospektivi pokreta L’Ultima avanguardia — Arte programmata e cinetica 1953–1963, koju je u Milanu 1983./84. priredila Lea Vergine — biti svrstan u sekciju Presenze parallele, za koju je u katalogu spomenute izložbe bilo rečeno da, u odnosu na istraživanje u matici pokreta, obuhvaća “srodne ali i različite operativne postupke”.
“Početkom Kristlova slikarstva lakše je opisati njegov kraj”, s pravom izričito tvrdi Matthias Mühling u tekstu »Vlado Kristl/Esej o slikaru« u katalogu riječke izložbe. Zaista, sve što se zna i može reći o Kristlovu slikarstvu u vremenu EXAT–a i Novih tendencija moguće je vrlo precizno povijesno kontekstualizirati. No to nipošto nije slučaj s njegovim slikarstvom nastalim u Njemačkoj, počevši od 1966. (kada prvo nastaje mala slika Rubac, 18 x 24 cm, ulje i olovka na kartonu). Potom slijedi brojem srednjih i povremeno velikih formata intenzivna slikarska produkcija u katalogu riječke izložbe datirane između 1971. i 2002. godine. Tko usporedi Kristlovo slikarstvo prije i za egzodusa ostaje zatečen znatnom promjenom slikarskoga jezika, postupka i općeg dojma djela. Kao da se nešto u njegovu poimanju slikarstva, čak i u ukupnom poimanju umjetnosti, vrlo krupno prelomilo i to je izazvalo ovu promjenu koja ne podnosi i ne posjeduje nikakve nîti kontinuiteta s umjetnikovim prethodim slikarskim fazama. Razloge ovoj promjeni svakako bi valjalo tražiti u Kristlovu osobnome psihološkom stanju i možda u ukupnome društvenom položaju u vremenu njemačkog egzodusa, prateći usporedno njegovu javno daleko prisutniju i njemu samome barem u početku prioritetniju filmsku i spisateljsku djelatnost. No ovo slikarstvo na svoj je način vrlo uzbudljivo i prepuno izazovnih upita, pa ga nipošto nije moguće izdvojiti, niti podcijeniti, nego ga valja sagledati i ocijeniti u nepodjeljivoj cjelini Kristlova višedisciplinarnoga djela.
Mühlinga zbunjuje to da slikarstvo ovog “buntovnika” ne “ukazuje ni na što provokativno”. Ali ono ipak jest takvo, najprije zato jer pripada osobi s umjetničkom prošlošću poput Kristlove, potom zato jer je posve izvan i po strani od svih tadašnjih (od početka sedamdesetih godina prošloga stoljeća dalje) središnjih umjetničkih zbivanja (iako bi se određene koincidencije s njemačkim neoekspresionizmom dale uspostaviti). U to je vrijeme Kristl priredio nekoliko samostalnih izložbi i sudjelovao na nekoliko skupnih, izazivajući otpore vrlo uočljivim okvirima svojih slika (koji su Mühlinga podsjetili na “raspojasani Memphis Design”), što znači da ti njegovi nastupi ipak nisu prolazili nezapaženo. No ma što sve ovdje bilo posrijedi, čini se da je Kristlovo slikarstvo u vrijeme njemačkog egzodusa nastalo prije svega kao jedna ljudska, više nego slikarska i umjetnička, potreba za ispoviješću, duboko osobnom i introvertnom, za nečim jedino njegovim i usprkos svemu okolnom. A zar to isto nije bilo i sa svim ostalim prethodnim Kristlovim slikarskim, filmskim i književnim djelima?
(neobjavljeno, 2010.)