Ješa Denegri, Vjenceslav Richter [CROATIAN]
Vjenceslav Richter
Vera Horvat Pintarić: Vjenceslav Richter, Grafički zavod Hrvatske, 1970.
Ješa denegri
Svaki precizan i odgovarajući pristup idejama i ostvarenjima Vjenceslava Richtera nužno mora voditi računa o bitnom interdisciplinarnom karakteru njegova cjelokupnog djela: jer, Richter nije samo arhitekt koji se usputno bavi oblikovanjem sistemske plastike, niti pak plastičar koji se odvojeno od toga bavi arhitektonskom i urbanističkom problematikom, nego naprotiv, obje ove funkcije njegovog rada — povezane zajedničkom idejnom i sociološkom dijagnozom potreba i mogućnosti plastičkog djelovanja u suvremenosti — čine jedinstveni kompleks Richterova temeljnog duhovnog angažmana. Ovakvom problemskom postavkom svojih shvaćanja Richter je u vremenu dominirajućeg specijalističkog i analitičkog načina mišljenja, u vremenu sve veće parcijalizacije zadataka i rješenja, preuzeo na sebe nimalo jednostavnu i u postojećim kulturnim i praktičkim uvjetima doista teško ostvarivu ulogu zasnivanja jednoga kompleksnog, ili kao što on sâm kaže, “sinteznog koncepta” nove plastičke operativnosti kakvu determinira i zahtijeva realnost industrijske i tehničke civilizacije. Upravo zbog toga višesmjernog karaktera svojeg djela koje se ne iscrpljuje samo u realiziranim objektima nego podrazumijeva i široku idejnu nadgradnju — koja se ne završava u konkretnoj praksi nego ujedno nalazi svoje produženje, čak i svoje puno osmišljenje u sferi teorijskih prijedloga — Richter je dosad vrlo rijetko bio shvaćen u pravoj dimenziji svih svojih namjera i ambicija. Prihvaćajući njegova arhitektonska i plastička ostvarenja, kritika je prelazila preko njegovih misaonih pogleda smatrajući ih utopijskim ili čak neprihvatljivim, zaboravljajući pri tome da je dijeljenjem ovih komponenti nasilno dezintegrirala cjelinu Richterovog pothvata i time neminovno ispustila priliku da ovaj doista složeni duhovni napor sagleda u svjetlu odgovarajućih i primjerenih analiza i ocjena. Richterovo djelo, naime, traži kritičara koji će i sâm biti oslobođen kriterija tradicionalnog partikularizma likovnih disciplina, a koji će usto biti svjestan karaktera i obima društvenih zadataka, što bi ih nova oblikovna praksa trebala izvršiti u pravcu mogućih proširenja nekih osnovnih prostornih zahtjeva u realnosti današnjeg i budućeg svijeta. Poslije smjelog i prodornog teksta Matka Meštrovića (»Urbanizam ostvarljivog«, objavljenog u časopisu Čovjek i prostor, 135, XI, 1964. i kasnije pretiskanog u knjizi Od pojedinačnog općem, Mladost, Zagreb, 1967.), koji je u vremenu svoje pojave odgovorio razini zadatka, monografska studija Vere Horvat–Pintarić prvi je iscrpniji primjeren zahvat u samu bit Richterovih nastojanja. U ovom slučaju vrlo povoljna bila je okolnost što je Richterovo djelo naišlo na tumača koji je svojim teorijskim i metodološkim postavkama, kao i svojom kritičarskom praksom u tijeku posljednjih godina također zastupao teze o neophodnoj socijalnoj dimenziji iskustava nove plastičke operativnosti, tako da je između umjetnika s jedne strane i kritičara s druge postojala ona gotovo idealna mjera duhovne srodnosti koja najprije vodi do točnih i relevantnih objašnjenja.
Da bi došla do definicije osnovnih karakteristika Richterovog pothvata, Vera Horvat Pintarić krenula je otkrivati one polazne idejne premise koje su upravo i determinirale osnovne pravce njegovoga kasnijeg djelovanja. S jedne strane, to su bila gledišta što su se rađala u djelokrugu radikalne ekzatovske opozicije postojećoj kulturnoj i umjetničkoj klimi na početku 50–ih godina (prije svega “usmjerenje likovnog djelovanja prema sintezi svih likovnih umjetnosti i davanje eksperimentalnog karaktera radu, budući da se bez eksperimenta ne može zamisliti progres kreativnog pristupa na području likovnih umjetnosti”, kao što se to navodi u već povijesnom manifestu grupe EXAT 51, koji je formulirao upravo Richter). S druge pak strane, preko svojih profesionalnih arhitektonskih interesa on je došao do uvjerenja o krajnjoj nefunkcionalnosti postojećih načina rješavanja urbanih cjelina koje su u danom stanju sve teže mogle zadovoljavati osnovne životne potrebe izazvane naglim porastom industrijalizacije. Upravo na ovim temeljima rodila se Richterova spoznaja o nužnosti “sinteznog pristupa” cjelokupnoj oblikovnoj problematici, spoznaja koja je proširenjem njegovih idejnih horizonata i radnih iskustava s vremenom dobivala sve precizniju formulaciju. Odlučujući impuls k ovom preciziranju Richterovih teza dalo je njegovo povezivanje s međunarodnim pokretom Novih tendencija, koji je od 1961. našao u Zagrebu jedno od svojih najjačih središta. “U ovim plastično–prostornim strukturama u kojima se javlja nov koncept slojevitog, instabilnog i promjenjivog prostora koji je nastao na temelju novih oblikovnih postupaka i novih sredstava, optičkih i kinetičkih, Richter odmah vidi važne poticaje za razvoj nove prostorne svijesti i novih istraživanja i u arhitektonskim prostorima” (str. 9) čime je, slijedeći ovo tumačenje Vere Horvat–Pintarić, u njegovom djelu bio po prvi put uspostavljen tako tijesni odnos između dvaju međusobno ovisnih planova, između plana oblikovanja plastičkih struktura i plana arhitektonske i urbanističke problematike. Iz ovih veza Richter je dalje crpio pojedina idejna i radna iskustva koja će 1964. sažeti u svoj poznati projekt Sinturbanizma u kome se tretira mogućnost formulacije “pretpostavke za nove makro plastičko–prostorne strukture koje će omogućiti organizaciju i oblikovanje cjelovite, polifunkcionalne urbane sredine” (str. 10). Zamisao Sinturbanizma predstavlja onu, u sociološkom pogledu, najistureniju točku Richterove prognoze raspona nove plastičke realnosti, a sama činjenica da mnogi pokazatelji potvrđuju opravdanost njegove osnovne postavke o koncentraciji čitavog niza životnih i radnih funkcija milijunskih ljudskih aglomeracija stavlja u drugi plan raspravu oko primjerenosti pojedinih parcijalnih prijedloga (kao što je, primjerice, donekle arhaizirani oblik cikurata), a to, u konačnici, daje pozitivni kvalifikativ osnovi njegovog koncepta dok će dorada pojedinih detalja, kao što je to već primijetio Matko Meštrović, biti prepuštena potrebama i mogućnostima budućnosti. Nužno je istaknuti da Richterova specifikacija pojedinih rješenja u hipotezi Sinturbanizma nije bila formulirana apriorno nego je najčešće uvjetovana rezultatima i posljedicama njegovih istraživanja u oblasti oblikovanja plastičkih struktura. U tom cilju, on je od 1962. analizirao sustav gradnje sfernih tijela (ciklusi Centre i Centrije), da bi zatim taj isti problem odnosa cjeline i njezinih sastavnih jedinica ispitivao unutar rektangularne organizacije svojega prvog Reljefometra, realiziranog 1964. godine. Autor monografije s pravom posvećuje posebnu pozornost analizi plastičkog značenja Reljefometra kao novog tipa “otvorenog djela” koje svojim mogućnostima potencijalnih prestrukturiranja može pridonijeti razvijanju vizualne i prostorne percepcije gledatelja—korisnika: “U svakom slučaju ta plastička struktura koja je sačinjena od pokretljive plastičke jedinice u potpunosti mijenja odnos između čovjeka i djela. Jer proporcionalno stupnju otvorenosti sistema uspostavljenog u njoj ona dopušta i otvorenost u pristupu, u načinu korištenja njezine preobražajnosti, u slobodi ponašanja onoga koji unutar tog sistema počinje djelovati” (str. 15). I dalje: “Postupci koje izvodi ujedno su i postupci logičkog vizualnog mišljenja kojim se vizualna stvarnost oblikuje. Time se perceptivni procesi korisnika djela, uz njegovo vlastito učešće, prenose iz svijeta vidljive stvarnosti u svijet apstraktne, ali predočljive i konkretne stvarnosti čiste plastičnosti” (str. 15). I konačno, kao bitna posljedica ovog oblikovnog postupka: “Nekadašnji promatrač koji je u toku vizualizacije djela uočavao zakonitosti po kojima je ono stvarno, sada može postati suučesnik u procesu tvorenja djela” (također str. 15). Direktna iskustva ovih istraživanja na objektu Reljefometra Richter je dalje koristio najprije u građenju formi fiksne sistemske plastike koju je radio od 1967. do 1970. u strukturama aluminijskih monoelemenata, da bi istovremeno — računajući se pretpostavkom da jedinica sistemske plastike preraste u veličinu čovjekovih prostornih proporcija — došao na ideju o mogućnosti preformulacije ovog oblikovnog principa do dimenzija arhitektonskih i urbanističkih mjerila. Nastao je tako koncept “sistemske okoline”, izložen u teorijskom projektu Heliopolisa — četverodimenzionalnog grada, što u osnovi predstavlja dalju etapu razrade problematike Sinturbanizma. U prijedlog ideje Heliopolisa uključena je i komponenta mobilnosti pojedinih dijelova arhitekturalnih objekata putem rotiranja periferne stambene opne, čime sâm organizam njihove strukture postaje podložan mogućim promjenama uvjetujući tim faktorom kinetičnosti i čitav niz mogućih posljedica u načinu odvijanja životnih uvjeta stanovnika ovoga novog dinamičnog tipa urbanog naselja. U zaključku svoje studije Vera Horvat Pintarić iznosi gledište po kome su Richterove urbanističke zamisli primjerene programu jednog idealnog socijalističkog društva, pružajući za ovu tvrdnju sljedeću argumentaciju: “Richterova radna hipoteza stvaranja modela socijalističkog grada temelji se ne na apstraktnim humanističkim razmatranjima nego na egzaktnim pokazateljima proturječnosti i rascjepa koji postoji između društvenog modela socijalizma i današnjeg grada u socijalizmu” (str. 20), što izravno vodi do sljedeće završne konstatacije: “Nemoguće je, naime, zamisliti provedbu stvarnog revolucioniranja života ako ono zahvaća samo pojedine dijelove društvenog totaliteta… Ako se Richterov program Sinturbanizma shvati samo kao skup smjernica za takva istraživanja, on zaslužuje ozbiljno razmatranje i to sa stanovišta programa i ciljeva socijalističkog društva. U tom smislu on nije društvena utopija jer postavlja pitanja koja su motivirana stvarnošću sadašnjice i iz nje su usmjerena k budućnosti” (str. 20).
Pristupajući problematici Richterova djela, Vera Horvat Pintarić našla se pred mogućnostima sljedećih alternativa kritičke interpretacije: ili poći putem retrospektivnog valoriziranja njegovih dosadašnjih rezultata na polju arhitekture i na polju građenja objekata sistemske plastike, ili pak pratiti cjelinu njegovog pothvata, često sadržanog više u idejnim pretpostavkama negoli u konkretnim realizacijama. Opredjeljujući se za ovu drugu soluciju, Vera Horvat Pintarić tako je izbjegla svaku detaljniju raspravu o nekim inače zanimljivim parcijalnim pitanjima (primjerice, s jedne strane ispitivanje povijesnih i metodskih relacija Richterovih hipoteza prema već postojećim idejnim stajalištima o socijalnom sadržaju i značenju moderne arhitekture, ili pak s druge strane, precizno određenje morfološkog tipa Richterove sistemske plastike unutar kompleksa suvremenog neokonstruktivizma i programirane umjetnosti), ostajući ponekad možda isuviše blizu direktnim eksplikacijama gledišta koja je i sâm Richter iznosio u svojim teorijskim tekstovima. Ovaj njezin stav može se, međutim, braniti potpuno opravdanim uvjerenjem da je dužnost i funkcija kritike u našoj današnjoj kulturnoj i umjetničkoj situaciji — u kojoj se prožimaju rijetke progresivne inicijative s deprimirajućim naslagama tradicionalističkih predrasuda, kao i sa sve snažnijim pojavama društveno stimuliranog konzervativizma — nije u tome da raščišćava detalje estetskog i povijesno–umjetničkog karaktera nego da prije svega predloži što jasnija objašnjenja i dade što argumentiranija značenja onim pothvatima koji nastoje riješiti, ili makar iznijeti na raspravu, neka važna i dalekosežna pitanja nove socijalnosti plastičkih umjetnosti u kontekstu suvremenih civilizacijskih uvjeta. Pružajući potporu Richterovim težnjama, jer njegove ideje i njegove realizacije nesumnjivo to zaslužuju, Vera Horvat Pintarić iskazala je angažirano kritičarsko ponašanje, koja u jednome stvaralačkom činu s pravom više cijeni otvorenost prema urgentnim problemima suvremene realnosti i slutnju usmjerenja ka perspektivama budućnosti od rezultata koji, neovisno od svoga mogućeg mjesta na skali povijesno–umjetničkih vrijednosti, ostaju mišljeni i ostvareni u duhovnim koordinatama prošlosti.
Umetnost, 25–26, Beograd, januar–jun 1971.