Ješa Denegri, Vjenceslav Richter [CROATIAN]
Vjenceslav Richter
Ješa Denegri
Mnogi pokazatelji jasno ukazuju na to da suvremeni umjetnički pristupi uistinu nastoje nadići strogo specijalističke discipline i zasebne tehnike pa se stoga umjesto zadržavanja na jednostranim stajalištima danas traže pretpostavke objedinjavanja različitih znanja i praksi ugrađenih u osnove novih umjetničkih izričaja. Kao i u znanosti, tako se i u umjetnosti takve mogućnosti postižu preispitivanjem samog pojma kreativnosti i to korištenjem novih pristupa primjerenih našem vremenu i uključenim u konkretne suvremene društvene i političke kontekste.
U jugoslavenskom kulturnom prostoru Vjenceslav Richter je predvodnik danas vrlo rijetkog profila umjetnika—znanstvenika složene duhovne i radne fizionomije. Arhitekt po obrazovanju, Richter svoju profesiju nije svodio na razinu svakodnevnog pragmatizma nego je promišljao razloge i posljedice vlastitih pothvata, spajajući praksu s utopijskim hipotezama organizacije budućih urbanih cjelina. Riječ je o teorijskom prijedlogu nazvanom Sinturbanizam što ga je Richter objelodanio 1964. godine, dokazujući ga nizom čvrstih i konkretnih argumenata. Krenuo je od pretpostavke da su postojeći načini urbanog planiranja neprikladni za rješavanje stanja što se umnožava konstantnim krizama suvremenoga grada, te je umjesto djelomičnih poboljšanja zatečenih prilika jedinu priliku njihova nadilaženja tražio u radikalnoj promjeni kojom bi prostorna struktura urbanoga tkiva bila nadomještena prijedlogom krupnih arhitektonskih jedinica nazvanih ciguratima kao osnovnim ćelijama Sinturbanizma, predviđenih za obavljanje brojnih životnih i radnih potreba, ali i da zadovolje slobodno vrijeme većine stanovnika. Predviđajući takvu organizaciju prostornih cjelina u megapolisima sutrašnjice, ovaj je prijedlog uključivao mogućnost izbjegavanja danas toliko vidljive stvarnosti gubitka vremena zbog nepovezanosti lokacija u nereguliranoj podjeli osnovnih urbanih funkcija. Suprotno postojećoj situaciji, Richter vidi moguće rješenje ovog problema u sinteznom konceptu urbane strukture čija bi se prednost sastojala ne samo u nizu općenitih životnih i društvenih činitelja nego bi se, u novim tehnološkim uvjetima, postizavala preciznim planiranjem i učinkovitom industrijskom proizvodnjom.
Potrebno je istaknuti da Richter do svoje teorije nije stigao apstraktnim zaključivanjem nego su njegove ideje i jednako tako formalna rješenja logično proistekla iz istraživanja u oblasti plastičkih umjetnosti započetih 1963. godine i otada dalje razgranatih u cijele cikluse pod nazivima Centre, Centrije, Reljefometri, Rastavljene sfere, Simultane forme i Prostorne strukture. Richterova “sistemska plastika” može se, ne samo po svojim formalnim karakteristikama nego i po problemskoj bîti, smjestiti u kontekst oblikovnog i idejnog svijeta novoga konstruktivizma. Ovi objekti predstavljaju materijalizirane iskaze dosljedno provedenih postupaka koji se sastoje u istraživanju principa i zakonitosti gradnje složenih strukturalnih cjelina što zajedno čine kolekciju tzv. “velikih formi” čije značenje nije jedino u samoj finalnosti plastičkoga djela nego također i u procesu njegova nastanka u neprekidnoj eksperimentalnoj praksi koja se može shvatiti kao rasprava o studijama i modelima izgrađenim radi njihova mogućega prelaska u makrodimenzije “sistemske arhitekture”. Analizirajući postupni tijek Richterova misaonoga procesa Matko Meštrović je 1962. godine pisao da je “pristup i postupak u njega uvijek kreativan ali ne u smislu projiciranja vlastitog individualiteta nego u smislu same metodologije, odnosno načina kako problem definira i postavlja”. Otuda proizlazi da je ključna odrednica Richterova pristupa u postupku sustavnoga mišljenja. On, naime, teži definiranju cijeloga niza konstanti što ih može primjenjivati u različitim oblastima svojih istraživanja, od arhitekture i skulpture do grafike, pri čemu sve ove discipline čine tek pojedine sektore jedne cjelovite metodologije koju autor po vlastitu izboru primjenjuje i prenosi od jednoga radnog zadatka na drugi i idući.
Richterov rad na području “sistemske plastike” ne može se, dakle, odvajati od autorovih temeljnih teorijskih i ideoloških pretpostavki i upravo u težnji k jedinstvu svih tih činitelja jest njegovo poimanje “sinteznoga pristupa”. “Arhitektura, plastika i slikarstvo — danas još u većini tri potpuno osamostaljene likovne discipline, svaka posebno i samostalno u svome razvoju, stigle su do onog stupnja kretanja, kada se međusobno stapanje u jedinstvo može ostvariti, štaviše, kada to jedinstvo, likovna sinteza, postaje uvjetom njihovog progresivnog kretanja”, tvrdi Richter u početnom poglavlju svoga Sinturbanizma. U njegovu slučaju, taj je proces “stapanja u jedinstvo” predviđen prijenosom iskustava od sistemske plastike k sinteznoj arhitekturi i sinteznom urbanizmu, s ciljem da ovi procesi vode k socijalizaciji njihovih vrijednosti u društvenoj stvarnosti zasnovanoj na usaglašavanju potreba pojedinca i njegova mjesta u društvenoj zajednici. To što za sada nije moguće provesti Richterove ideje, koje iznosi u svojim predviđanjima, nipošto ne treba shvatiti kao definitivno poricanje njegovih polaznih zamisli. Jer već su sâme te zamisli dovoljne da opravdaju njegov intelektualni i umjetnički izazov i kao takvom mu osigura odgovarajuću važnost.
Katalog paviljona Jugoslavije na 36. biennalu u Veneciji 1972.,
(tekst preveden s engleskog, prerađen 2015., neobjavljen na hrvatskom)