Ješa Denegri, Sloboda je rijetka ptica Ivana Kožarića [CROATIAN]
Sloboda je rijetka ptica Ivana Kožarića
Ješa Denegri
Sve one koji su tijekom vremena upoznali, slijedili, cijenili ljudsku osobu i umjetničko djelo Ivana Kožarića istinski i iskreno raduju saznanja o njegovoj nevjerojatnoj kreativnoj svježini u poodmaklom životnom dobu, a k tome i priznanja što ih ovaj iznimno vitalni veteran zasluženo stječe u domaćim i, što je još dragocjenije, u međunarodnim umjetničkim prilikama. Svaki umjetnik, pa tako i Kožarić, podrazumijeva se da uvijek daje sve od sebe, ali kako će njegovo djelo biti shvaćeno, prihvaćeno, kritički i povijesno–umjetnički valorizirano ne zavisi, dakako, jedino od njega samoga nego, štoviše, od brojnih okolnosti unutar kojih je to djelo promatrano i razmatrano. Vrijednost Kožarićeva djela za sve ili barem za mnoge koji su ga u sredini njegova djelovanja odranije poznavali nije bila sporna, no da dođe do vrhunske stručne recepcije i evaluacije toga djela u međunarodnim mjerilima trebali su se desiti stanoviti preduvjeti. Radeći za to dugo vrijeme po vlastitim impulsima, zamislima, sposobnostima, Kožarić sâm ništa posebno nije poduzimao u vezi svoje promocije, no ipak strpljivo je sačekao da se umjetnički senzibiliteti i njima odgovarajući kriteriji valorizacije izmijene toliko da su počeli pogodovati njegovu uključenju u vrlo prestižne priredbe poput Documente 11 u Kaselu 2002., doveli su do samostalnoga nastupa u Muzeju moderne umjetnosti grada Pariza iste godine, da spomenemo ove najznačajnije referencije, ne podcjenjujući niti izlaganja u Muzeju u Teheranu 2004., u Magazinima del Sale u Veneciji 2007., na izložbi Living Art — On the Edge of Europa u Oterlou 2006., na triennalu Intense Proximity u Parizu 2012… A zasad pri kraju ovoga niza Kožarićeve međunarodne promocije desila se njegova nedavna obimna retrospektiva — sa skulpturama, objektima, asamblažima, slikama, radovima na papiru, nastalim počevši od 1953., uz fotodokumentaciju o intervencijama u javnom prostoru i uz sekciju o skupini Gorgona kojoj je Kožarić bio članom u vrijeme njezina postojanja između 1959. i 1966. — pod nazivom Sloboda je rijetka ptica, priređena u minhenskoj Haus der Kunst na čijem je čelu ugledni ravnatelj Okwui Envezor, pisac jednoga od uvodnika u katalogu izložbe sadržaj kojega čine studije o umjetnikovu djelu Patrizije Dander Freedom is a Rare Bird — or: Centrifugal Forces at Work, Radmile Ive Janković The World Passes Though Kožarić i Marca Scotinija Ivan Kožarić: The Display of Immanence, uz antologiju kritičkih napisa o umjetniku objavljenih između 1955. i 2009. godine.
Ali zašto baš danas, dakle 2013., Kožarić u vrhunskoj minhenskoj muzejskoj ustanovi i kako je njegov opus viđen i protumačen u uvodnoj studiji kustosice izložbe Patrizije Dander? Jedan od generalnih, prvenstveno kulturno–političkih razloga tome jest sadašnja pojačana pozornost zapadnih umjetničkih krugova spram suvremene umjetnosti donedavnoga “Istoka”, sa ciljem konačne integracije pojava i pojedinaca istočno– i srednjoeuropske umjetničke provenijencije u korpus zajedničke europske umjetnosti. A pobliži i samoj naravi umjetnosti primijereniji razlog jest u promjeni poimanja suvremenih umjetničkih jezika i njihovih značenja, a što je upravo i u suštini omogućilo pogodnije i adekvatnije čitanje i tumačenje Kožarićeva opusa. Patrizia Dander će postupak analize Kožarićeva djela sprovesti kroz interpretaciju pojma konceptualizam, pozivajući se na tekst Luisa Camnitzera, Jane Farver i Rachel Weiss pod nazivom Global Conceptualism: Point of Origin 1950s–1980s, objavljen u katalogu istoimene izložbe u New Yorku 1999. godine.
Naime, u spomenutom tekstu na koji se Patrizia Dander poziva, autori podvlače teorijsku razliku između pojmova konceptualna umjetnost kojim obilježavaju prelazak u jezičko područje proizišlo iz iskustva minimalizma s jedne, te pojma konceptualizam pod kojim razumijevaju lišavanje suvremenih umjetničkih praksi od zahtjeva obvezne dematerijalizacije umjetničkoga objekta, dakle od prelaska u posve nematerijalni koncept s druge strane. Ova u prvi mah čini se suptilna teorijska distinkcija dopušta da se na Kožarićev slučaj može primijeniti pojam konceptualizam, ne dakako kao na oznaku jednog određenog trenda nego kao na vrlo široki raspon suvremenih umjetničkih praksi izvan uvriježenih disciplina, među kojima i skulpture kao tehničke kategorije pod koju su se dosad u glavnini podvodile Kožarićeve tvorevine. Kožarić se i dalje, naročito u svojim počecima, opravdano može i valja smatrati kiparom, ali u brojnim potonjim činovima i akcijama smije se smatrati i svojevrsnim konceptualcem, odnosno sudionikom praksi konceptualizma kao pojma pod kojim se iznad sâmih oblikovnih postupaka mogu razumijevati i oni načini umjetničkoga ponašanja što izlaze izvan polja rukovanja medijem i materijalima kiparstva u definiranom poimanju ovoga termina. Stoga se čini da je upotreba i tumačenje pojma konceptualizam kako je naveden u uvodnom tekstu kataloga njegove minhenske izložbe, budući znatno fleksibilniji od pojma konceptualna umjetnost, na teorijskoj razini pripremio uvjete uključivanju pojedinih Kožarićevih operativnih rješenja u podruje najaktualnijih suvremenih umjetničkih praksi i time dodatno pridonio umjetnikovoj zasluženoj međunarodnoj revalorizaciji.
Ali ovim Kožarićevim minhenskim nastupom nije nagrađena jedino umjetnikova sposobnost oblikovanja za koju je u ovoj prigodi pronađen dotle nepoznati i u međunarodnom kontekstu po prvi put primijenjeni model teorijske i povijesno–umjetničke interpretacije. Neusporedivo važnijim čini se kako je ovom izložbom uočena i podržana etička suština njegova umjetničkog i u krajnjoj posljedici ljudskog ponašanja. Naime, da jest tako dade se zaključiti iz sâmoga naziva izložbe što — ponovimo ga — glasi: “Sloboda je rijetka ptica”. Jer, valjda svi koji su dosad u domaćoj sredini slijedili i cijenili Kožarićevu umjetnost činili su to što su slutili i znali kako je sâma esencija njegove umjetnosti — nezavisno od oblikovnih rezultata, tehnike i materijala izvedbe — usmjerena ka jednom osnovnom cilju: k težnji dosezanja nesputane slobode, dakako u mjeri u kojoj to umjetnost umjetniku može pružiti, a koju on svaki put iznova osvaja svakom svojom novom tvorevinom, svakim svojim narednim nastupom. Kožarić je zaista znatno pomjerio vlastito poimanje kiparstva do samih krajnjih graničnih točaka ove discipline stigavši do one vrlo osjetljive mjere gdje skulptura više i jest i nije vjerna svojim jednako klasičnim i antiklasičnim disciplinarnim svojstvima. Ali ono čime je posebno privlačio i osvajao poklonike svojega rada jest, zapravo i prije svega ostaloga, način kako je sprovodio u djelo vlastite umjetničke nakane. Činio je to u isti mah poštujući zadatosti strogih zahtjeva, čak i zakona visoke umjetnosti, kao i smjelošću da te zahtjeve/zakone mimoilazi, prerasta, odbacuje u ime nečega uvijek mu nepoznatog, neprovjerenog, neponovljivog, jednako za njega samog i za druge posve iznenađujućeg. Upravo sve to mogao je Kožarić sebi dopustiti zato jer je posjedovao i za dugo vrijeme trajanja u umjetnosti uspio sačuvati temeljnu životnu premisu, onu po kojoj je imenovana njegova minhenska retrospektiva, a koja u svom simboličkom nazivu sadrži izreku: “Sloboda je rijetka ptica”. Cijeli Kožarićev opus i njegova životna priča — iznad svake simbolike i ostvareni u samoj realnosti postojanja u zadatom mu povijesnom vremenu — zapravo su pouka o tome kako je osvajana i dokle je stigla sloboda umjetnosti na primjeru jedne konkretne pojedinačne umjetničke sudbine.
(neobjavljeno, 2013.)