Ješa Denegri, Povijesno djelo Aleksandra Srneca [CROATIAN]
Povijesno djelo Aleksandra Srneca
Ješa Denegri
U nekoliko krupnih i važnih problemskih poglavlja upisuje se Aleksandar Srnec u povijest hrvatske vizualne umjetnosti u drugoj polovici XX. stoljeća. Početkom pedesetih bio je članom i potpisnikom Manifesta skupine EXAT 51 zaslužne za afirmaciju prava na slobodno postojanje i javno nastupanje apstraktne umjetnosti nedugo nakon dominacije ideologije socijalističkoga realizma. Sudionikom je prvih programskih izložbi apstrakcije (Kristl—Picelj—Rašica—Srnec) u cijelomu poslijeratnom “jugoslavenskom umjetničkom prostoru” u Zagrebu i Beogradu 1953. godine. U vrijeme trajanja EXAT–a između 1951. i 1956. tvorac je obimnoga slikarskog i crtačkog opusa, kao i prvih objekata (poput Prostornog modulatora, 1953.) s kojim navješćuje prelazak od dvodimenzionalne plohe u trodimenzionalni prostor kasnijih luminokinetičkih ambijenata. Istodobno, kao i niz godina potom, učestalo se bavi grafičkim dizajnom (filmskim plakatom, opremom knjiga i časopisa, naslovnicama za razne kulturne i turističke edicije, prospektima za gospodarske tvrtke) u skladu s načelnom pretpostavkom EXAT–a o brisanju granica između “čiste” i “primijenjene” umjetnosti. Sudjeluje na prvom nastupu nekolicine hrvatskih umjetnika u inozemstvu na Salonu des Réalites Nouvelles u Parizu 1952., mimo posredovanja tadašnjih službenih kulturno–političkih tijela. S Piceljem i Bakićem 1959. izlaže u Galeriji Denise René u Parizu, 1960. i 1961. u Galeriji Drian u Londonu. Početkom šezdesetih zajedno sa svojim suborcima iz EXAT–a Piceljem, Kristlom i Richterom naći će se u krugu domaćih pripadnika međunarodnog pokreta Novih tendencija, koji upravo u Zagrebu između 1961. i 1973. u Galeriji suvremene umjetnosti ima svoje organizacijsko središte, potvrđujući time personalni, jezični i idejni kontinuitet na liniji EXAT 51 — Nove tendencije. Bavi se eksperimentalnim filmom, u tom mediju 1960. bilježi realizaciju crtanog filma Čovjek i sjena, radi knjigu snimanja za nerealizirani apstraktni animirani film Jednako beskonačno, čiji scenarij — bez obzira na to što taj film nikada nije snimljen — nedvojbeno potvrđuje Srnecovu iznimnu filmsku kulturu. No tek će uslijediti njegovi najradikalniji prodori u području eksperimenta novim sredstvima vizualnih umjetnosti: 1964. nastaje Srnecov prvi Mobil, prva Luminoplastika konstruirana je 1966. i ujedno snimljena na filmu, prvi put prikazana je u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu 1967., da bi u rijetko intenzivnom radnom i izlagačkom zanosu ubrzo ostvario sljedeće nastupe: u Galeriji Doma omladine u Beogradu 1969., u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu 1969. i 1971., u Salonu Muzeja savremene umetnosti u Beogradu 1971., 1972.godine s Ljerkom Šibenik u Umjetničkoj galeriji u Banja Luci. U to vrijeme Srnecovi luminokinetički i luminoplastički ambijenti predstavljaju “posljednju riječ” eksperimentalne umjetnosti na cijeloj tadašnjoj domaćoj umjetničkoj sceni; vrijednost tih pothvata našla je potvrde i u međunarodnim razmjerima, o čemu svjedoče podaci o umjetnikovim nastupima na izložbama Perpetuum mobile u Rimu 1964., Alternative attuali, L’Aquila 1968., Konkrete Kunst: Elemente und Prinzipien, Nürnberg 1969., Kunst als Spiel — Spiel als Kunst, Reckinghausen 1969., Ricerca e progettazione — Proposta per una esposizione sperimentale u centralnom paviljonu 36. bijenala u Veneciji 1970., da bi zasad posljednje povijesne verifikacije Srnec doživio sudjelovanjem na značajnim retrospektivnim pregledima srednjo– i istočnoeuropske moderne umjetnosti kao što su izložbe Europa–Europa. Das Jahrhundert der Avantgarde in Mittel– und Osteuropa u Bonnu 1994. i Aspekte/Positionen — 50 Jahre Kunst aus Mitteleuropa 1949–1999 u Beču i Budimpešti 1999. godine.
No ma koliko dosad bile poznate i priznate sve ove referencije Srnecove radne i izlagačke biografije, tek nedavna retrospektiva u organizaciji Kolekcije Marinko Sudac i Muzeja grada Varaždina u Varaždinu 2008. i predstojeća u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu početkom 2010., u zasluženoj mjeri ukazat će na puni obim, karakter i kvalitetu ukupnog umjetnikova opusa. Srnec započinje kao slikar i crtač u kontekstu i u duhu nastupa EXAT–a u vrijeme dalekosežnih polemičkih preobražaja hrvatske umjetnosti u ranom poslijeratnom razdoblju na tada radikalnom krilu apstrakcije pretežno geometrijskih, ali također i lirskih jezičnih obilježja. Potom, desetljeće kasnije, sudjeluje u sljedećem valu “umjetnosti konstruktivnoga pristupa” u okrilju međunarodnoga pokreta Novih tendencija. U obje ove stilsko–ideološke umjetničke formacije Srnec je autor svojevrsnih osobina, prepoznatljiv po osobnim svojstvima, posebice uočljiv po tome što će zarana stići do svijesti o iscrpljenim medijskim mogućnostima slikarstva, da bi se uskoro potom zaputio neizvjesnim smjerovima pokusa s tada novim umjetničkim sredstvima. Postoje rane umjetnikove fotografije s filmskom kamerom, u fotolaboratoriju, u atelijeru pretrpanom različitim nefunkcionalnim strojevima i njihovim rashodovanim dijelovima koji će mu poslužiti pri realizaciji njegovih neuobičajenih umjetničkih zamisli. Po svojoj temeljnoj duhovnoj formaciji Srnec se ukazuje baštinikom idejnih i operativnih stečevina povijesnih avangardi konstruktivističke orijentacije, no on će to biti u vrijeme kada se više ne teži u životnu praksu provesti njihove ekstremne “optimalne projekcije”. Dakle u vrijeme kada su takve aspiracije definitivno postale umjetničkom utopijom, umjetniku takvih osobina jedino preostaje područje atelijerskog i izlagačkog eksperimenta, umjetničke igre, zadovoljstva pri građenju profinjenih estetskih objekata i ambijenata kao umjetničke tvorevine u omeđenom rasponu socijalnog i povijesnoga “polja mogućeg”. No samom Srnecu i to će biti posve dovoljno. U slikama, crtežima, kolažima, grafikama, plakatima, prospektima, naslovnicama i unutrašnjim stranicama modnih časopisa, animiranim filmovima, statičnim i pokretnim objektima, svjetlosnim ambijentima — mnogi od njih će nakon kratke izlagačke namjene biti, zbog tehničkih razloga, demontirani i naknadno rekonstruirani — dakle, u cijeloj toj raznolikoj i bogatoj produkciji Srnec je proizveo i potom prepustio nesigurnom trajanju cijelo mnoštvo plodova i tragova svoje umjetničke imaginacije. Ta je produkcija zasnovana na preciznim mjerilima, ali i na gotovo nepresušnoj mašti; upravo zahvaljujući tim naizgled proturječnim odlikama izgradio je opus iznimno obilan brojem i vrijednošću postignutih rezultata. Umjetničkoj javnosti bit će uskoro predstavljeno Srnecovo djelovanje, duže od pola stoljeća, da bi nakon tolikih mnogih burnih umjetničkih zbivanjima kojima je bio sudionikom napokon stigao do zasluženoga povijesnoga priznanja.
Jutarnji list, Zagreb, 2. I. 2010.