Ješa Denegri, O Zapisima Julija Knifera [CROATIAN]
O Zapisima Julija Knifera
Ješa Denegri
Izložba Julija Knifera u rovinjskoj Galeriji Adris srpanj — rujan 2013. u sklopu izlagačkoga programa što ga vodi Igor Zidić, s djelima iz domaćih muzejskih ustanova i privatnih zbirki, obilježava Kniferovo definitivno prihvaćanje među povijesne klasike hrvatske umjetnosti XX. stoljeća. Da je vrijednost Kniferova slikarstva neupitna i visoko cijenjena ne jedino u nacionalnom nego i u međunarodnom umjetničkom kontekstu znalo se, dakako, još od ranije, no ova potvrda takve njegove pozicije dolazi da spomenuto vrednovanje konačno ovjeri, dakle da mu pridonese statusu povijesnoga klasika, a pritom ništa ne oduzme statusu izdvojenoga pojedinca, alternativca, oporbenjaka čije djelo — upravo zato jer je toliko izdvojeno od zatečene mu lokalne slikarske baštine — cjelokupno poimnje slikarstva vlastite umjetničke sredine beskompromisno dovodi u pitanje.
Zidić se ovoga puta, dugo nakon svog prvog i dosad jednog od temeljnih tekstova uopće o Kniferu, tiskanog u Razlogu, 4, 1961., pobliže posvetio umjetnikovim Zapisima objavljenim u Životu umjetnosti, 35, 1983. i time je Knifera dodatno osvijetlio kao tumača vlastitih slikarskih namjera. Ali i znatno više od toga, predočio ga je i kao sasvim iznimnog pisca o umjetnosti koji se služi postupkom pisanja gdje se tekst o slikarstvu i slikarstvo sâmo dovode do maksimalne podudarnosti jezičkih i konceptualnih svojstava.
I zaista, Kniferovi Zapisi jedinstvena su vrsta načina pisanja kojemu nije lako ustvrditi logiku iznošenja njihova sadržaja. U prvi mah Zapisi se čine kao da su svojevrsna teorija umjetnika o vlastitu slikarstvu, što ovaj tekst između ostaloga nedvojbeno jest. No pomnijim čitanjem zamijećuju se sve učestalija ponavljanja istovjetnih pasusa, tvrdnje što se opiru jednosmjernom slijedu rasprave, nelogične poput one što glasi: “Možda sam svoje posljednje slike već načinio, prve možda nisam”. Knifer za svoje slike rabi pojam antislike, što se zapravo odnosi na (anti)slikarstvo njegovih od prvih do posljednjih Meandara. Umjetnik takvu narav vlastita slikarstva opravdava potpunim podvrgavanjem jednom jedinom znaku, istovjetnom u svim etapama, dakle u cjelini svoga slikarskoga opusa:
“Kronologija i kontinuitet za mene nije imalo značenja… Nameće se tumačenje da idem od kraja prema početku. Moj put nije ni progresivan ni regresivan. Kod mene nema razvoja ni napredovanja.”
Ali da je osim racionalnih objašnjenja vlastitih slikarskih nakana umjetnik ovaj tekst zamislio i kao samostalni spis neovisan od didaktičkih namjera, Knifer to obrazlaže sljedećom tvrdnjom:
“Tekst gotovo da i ne bi smio imati klasičan početak. Tekst treba početi doslovno od kraja.”
I nastavlja:
“Tekst bi morao imati svoj određeni tok i ritam, makar i monoton. Volio bih dobiti u samom tekstu neki monotoni ritam”.
A k tome bi možda valjalo dodati: “monotoni ritam tekst poput onog isto tako monotonom ritmu u slikarstvu Meandara”. Ali ipak, unatoč takvim višesmislenim svojstvima, Knifer u Zapisima s bezrezervnom jasnoćom iznosi što mu je u vlastitoj umjetnosti (u slikanju, u pisanju), jednako tako i u životu (zato što slikanje/pisanje poistovjećuje sa življenjem) iznad svega bitno, do čega mu je prije svega stalo:
“Područje bavljenja tim poslom rezervirao sam za svoju slobodu i uvijek sam smatrao da je to oblik zapravo moje jedine slobode. Ili jedini oblik moje slobode. Jedini pravi oblik moje slobode.”
Kada su Zapisi objavljeni, Zvonko Maković ih je popratio uvodnim osvrtom u kojemu je zapazio neka bitna svojstva ovoga teksta. Zapazio je, naime, kako ovaj tekst i slikarstvo Meandara dijele u osnovi istovjetne osobine monotonije. Tekst je, zapravo, “verbalni ekvivalent pravilnog geometrijskog polja — dijela meandra”. I potom zaključuje: “Ovim se Zapisima, prema tome, želi verbalnim sredstvima postići ista situacija koju prepoznajemo i u slikama”. A sljedeći pasus Zapisima pridodaje još jednu dimenziju, onu svojevrsne “literature apsurda”:
“Međutim, Kniferove dnevničke zapise mogli bismo također shvatiti i kao poetski tekst. Promatramo li ih u kontekstu literature apsurda, tada pronalazimo nemale sličnosti. Valja napomenuti da je autor upravo u ovom krugu pronalazio intelektualne afinitete, da je u likovima Becketta i Ionesca otkrivao radikalizirane postupke Sartreovih i Camusovih antijunaka.”
U uvodnom tekstu kataloga Kniferove rovinjske izložbe Zidić je Zapisima posvetio pomnu analizu, s mnoštvom pronicljivih zapažanja. Razlikuje u njima četiri “razine naracije” redom ih nazivajući “direktivnom”, “samopromatračkom odnosno autoreferencijalnom”, “ironijskom”, te “redukcijsko–nivelacijskom”. U dva uzastopna pasusa sažeo je njihovu suštinu:
“Očigledno je stoga, da pred nama nije samo tekst konfesionalne, autoreferencijalne naravi; tvrditi da jest, tvrditi da je riječ isključivo o fragmentarnim autobiografskim zapisima — pa makar tu bila, kao što i jest riječ tek o mentalnoj i procesualno–radnoj autobiografiji dobro prikrivane biografičnosti — značilo bi ne proniknuti i u njegovu dijelom, eksperimentalnu narav; onaj dio Kniferova mentalnog sklopa, izazvane (potaknute) jezičke supstancije očiglednih mu intertekstualnih referencija (Beckett, Ionesco, Sartre, Cioran, Robbe Grillet, Butor…), sinkronijske, različitim vrstama (glazba, slikarstvo, književnost…), rodovima (esej, drama, roman, slika…) i žanrovima ili poetikama (tradicionalizam, konstruktivizam, antislikarstvo, neo–dada, minimalizam…) definirane kniferovske sadašnjosti s kraja, dakako, pedesetih i tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina XX st.”
I za kraj:
“Svako daljnje razmatranje Kniferova teksta sve nam više govori o vrlo složenoj mreži odnosâ koji se u tekstu uspostavljaju, o mreži koja sadrži dinamiku proturječja, paradoksalne mnogomislenosti sadržaja, ali i različitosti prikrivenih emocija što se ipak više–manje razgovjetno talože u ispisanim rečenicama. Spoznajemo kako smo, tekstom pred sobom, daleko od homogenosti, trijezne ozbiljnosti, ustrajne i dosljedne analitičnosti, ׳racionalne metafizike׳ njegovih slika, a pisac–slikar poziva se višekratno baš na paralelizam slike i teksta.”
Poslije svih ovih čitanja i tumačenja Zapisa nemoguće je, ubuduće nemoguće će biti, razumijevati slikarstvo Meandara mimo njihova tekstualna ekvivalenta. Ovaj uvjerljivo dokazani paralelizam slike i teksta, slikarstva i pisanja o slikarstvu, pridaje Kniferovoj umjetnosti još jednu dodatnu problemsku i vrijednosnu dimenziju. Knifer Zapise zapisuje (sudeći po datumima navedenim unutar teksta) kolovoza 1976. i 27. veljače 1977. Započinje ih, dakle, u vrijeme kada su prvi Meandri odavno koncipirani i elaborirani u slikarskoj praksi. Ali to ne znači kako on Zapise zahvaljuje nekoj “naknadnoj pameti”, nego čini se da to radi upravo u vrijeme kada je — sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća — u njemu definitivno sazrijela spoznaja o vlastitu slikarstvu, dakle o slikarstvu Meandara, kao o jednoj vrsti konceptualne umjetnosti. Stoga, naime, kada Knifer još od prvih razmišljanja o Meandrima tvrdi kako su posrijedi antislike, dakle otkad Meandri nisu jedino i naprosto slike (makoliko one to ipak jesu po svojim tehničkim i medijskim svojstvima), nego sluti da su to svojevrsni koncepti u vidu slikarstva, koncepti u slici (ili antislici). Pojmivši ih upravo takvima, Knifer sada zna da osim što Meandre slika (uljem na platnu) ili ih pak crta (grafitnim olovkama na papiru), on također Meandre i misli i o njima piše nalazeći im “dvojnika” u mediju teksta. Zadivljujući umno glase — kada se danas još jednom čitaju — sljedeća Kniferova samopromatranja:
“Postoji faza idejnog začetka slike, to je možda i duhovni začetak ideje, poslije dolazi fizički začetak slike. Počinje se duhovnim začetkom ideje, onda dolazi idejni začetak slike i na kraju dolazi fizički začetak slike čijim definiranjem slika dobiva svoj kompletni duhovni karakter i fizički oblik. Je li kod mene slučaj identifikacije duhovnog i fizičkog u slici? Svojim fizičkim oblikom moja se slika i duhovno iscrpljuje.”
I za kraj, umjetnikova izjava o onom najbitnijem što mu je slikarstvo značilo u životu, što je slikarstvom spoznao o životu:
“Moje slikarstvo je u neku ruku način mojega ponašanja. Ne želim mijenjati svijet, kulturu, civilizaciju ni, posebno, odnos prema umjetnosti. Vjerujem da su moje slike ponešto mimo klasičnog shvaćanja slikarstva, no to je posljedica moje slobode mišljenja i shvaćanja ili uopće moje slobode kao čovjeka. Slikarstvo mi je pomoglo da se moralno i duhovno oslobodim, pa zbog toga to slikarstvo i ne može biti zarobljeno građansko slikarstvo.”
(neobjavljeno, 2013.)