Ješa Denegri, Novi prilog dopunama “Teme Kristl” [CROATIAN]
Novi prilog dopunama “Teme Kristl”
Ješa Denegri
“Jesmo li savladali temu Kristl?”, pita se Igor Zidić u prvoj rečenici uvodnoga teksta pod naslovom »Kristl, izopćenik« u katalogu umjetnikove izložbe u rovinjskoj Galeriji Adris tijekom ljetnih mjeseci 2014. i zaključuje: “Ne, još nismo. Možda je to danas i nemoguća misija”. No ipak ne posve, jer je u desetljeću nakon Kristlove smrti (u Münchenu srpnja 2004.) u nizu prigoda dodatno osvjetljavano njegovo djelo i pribirani su podaci o njegovu zaista burnom životu. Tako je najprije, u rujnu iste godine izložbom u Galeriji Rigo u Novigradu upriličen prvi posmrtni hommage Kristlovoj osobi i djelu, u časopisu Up&Underground;, 9–10, 2005./06. objavljen je tematski blok o Kristlovom slikarskom i filmskom opusu, u Umjetničkom paviljonu siječnja — veljače 2007. priređena je izložba Vlado Kristl: prije egzodusa. Radovi 1949–1962, u obradi Darka Glavana, iste godine u izdanju DAF–a objavljena je knjiga Vlado Kristl, Ende der Ordung, kao i knjiga razgovora Ane Marije Habijan sa Kristlom pod nazivom Umjetnik otpora, 2008.; u organizaciji Goethe Instituta i Zagrebačkog kazališta mladih održana je retrospektiva Kristlovih filmova, Mithad Ajanović opširno piše o Don Kihotu u knjizi Karikatura i pokret, Zagreb 2008.; slijedi detaljna studija Vere Horvat Pintarić u knjizi Tradicija i modernost, Zagreb 2009., napokon 2010. u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci Jerica Ziherl priredila je izložbu sa znatnim brojem izložaka iz umjetnikova njemačkoga razdoblja, sa nizom uvodnih tekstova u katalogu i opsežnom biografijom u kojoj su zabilježeni mnogi dotle poznati i nepoznati podaci umjetnikove skoro nesagledive životne povijesti. Riječku izložbu propratio je Ivica Župan tekstom »Nemogućnost konačnosti slike« u Konturi, 112, Zagreb, 2011. Zajedno s nedavnom rovinjskom izložbom i prilogom Zidićeva teksta u katalogu prikupljeno je, dakle, o Kristlu znatno gradivo, on više nije “veliki nepoznati” hrvatske (likovne, filmske, književne) umjetnosti, mada, dakako, o svemu što je (u)radio ne samo da nije izrečena “posljednja riječ”, nego, štoviše, oko razumijevanja i tumačenja Kristlova djela ostaje da se obavi još mnogo posla kako bi to djelo — nastalo i odvijalo se tijekom pola stoljeća u dvije kulturne sredine, hrvatskoj i njemačkoj — bilo sagledano i valorizirano u mjeri i na način kako ono nedvojbeno zavrjeđuje.
U uvodnom tekstu kataloga rovinjske izložbe Zidić je unio niz novih uvida u ukupno Kristlovo djelovanje, od onih što se odnose na njegovo pjesništvo i rano slikarstvo do onih o političkom ponašanju u okolnostima u kojima ovaj donedavni partizan postaje otpadnikom od tadašnjega poretka. Ali ostaju nedovoljno rasvijetljene još brojne druge pojedinosti Kristlovih životnih epizoda na koje Zidić skreće pozornost: od razloga odlaska u Čile i boravka u toj dalekoj zemlji do konačnog napuštanja Zagreba u kojemu će sačuvati tek povremene kontakte valjda sa jednim jedinim od svojih nekadašnjih egzatovskih drugara. Kako bi se do potrebne mjere uspjela savladati “tema Kristl”, to neće biti moguće — znalo se i dosad — obaviti polazeći iz kuta samo jedne povijesno–umjetničke discipline. No barem što se tiče njegova slikarskoga opusa, na rovinjskoj izložbi u glavnini prikazanog s djelima što se čuvaju u domaćim javnim muzejsko–galerijskim ustanovama i privatnim kolekcijama, biti će ovo prigoda da se (još jednom) pokušaju sažeti saznanja i zaključci o Kristlovoj slikarskoj ostavštini nastaloj i prisutnoj u Hrvatskoj između 1947. i 1962. godine.
Kristlovi slikarski počeci na tragu su iskustava što ih je kao mladi slikar mogao steći u domaćoj međuratnoj slikarskoj baštini, stoga u njegovim ranim slikama nema nagovještaja da bi se ubrzo mogao naći na pozicijama čiste i stroge geometrijske apstrakcije. Nije poznato kako se priklonio pripadnicima skupine EXAT 51 protiv nekolicine od kojih je, navodno, nedugo prije istupio u javnosti. Provjerljiviji podaci svjedoče sljedeće: Kristla nema među potpisnicima Manifesta skupine objavljenog prosinca 1951., ali će se naći među četvoricom sudionika prve i danas povijesne izložbe apstraktoga slikarstva u veljači 1953. Znači li to kako nije prihvaćao teorijsku i programsku platformu skupine, ali jest dijelio njezinu oporbenu poziciju spram tada vladajućih ideoloških i političkih stajališta? Kristlove apstraktne slike EXAT–ova razdoblja, što nose karakteristične nazive Kompozicija, 1951. — 1953., nisu proizašle iz postupne razrade slikarskih postupaka nego su kao takve nastale svjesnom odlukom da budu upravo apstraktne u vrijeme ideološke i političke nepoćudnosti apstrakcije. Kao da je prije neki otpor, prkos, inat, Kristla uveo u apstrakciju zato jer je slutio ili znao kako će tako biti u jedino mu prihvatljivoj manjini. Stoga pridonosi zaključku što ga je svojedobno upravo u povodu EXAT–a izrekao Radovan Ivšić: “nije se radilo o apstrakciji, radilo se o slobodi”. A ta je sloboda proizašla iz opredjeljenja za apstrakciju koja je predočena u strogim geometrijskim oblicima ne zato da bi zagovarala ideale racionalne konstruktivnosti nego, čini se naprotiv, zato jer je baš kao takva, dakle kao izrazito tvrda geometrijska apstrakcija, vlastitu umjetničku i širu sredinu mogla ponajviše provocirati.
Kada je došlo do prestanka zajedničkog okupljanja pripadnika EXAT–a, Kristl je već bio izvan njihova kruga; uostalom, niti prije toga nije se usaglašavao sa pragmatičkom stranom EXAT–ova programa. Uskoro će uslijediti njegov prvi poduži odlazak iz Zagreba, avanture u dalekoj Južnoj Americi, potom povratak koji će proteći u znaku sasvim iznimne višedisciplinarne kreativne sposobnosti: objavit će Neznatnu liriku i Pet bijelih stepenica, snimiti će Krađu dragulja, Šagrensku kožu i Don Kihota, priredit će izložbe Pozitivi i Negativi i Varijante i Varijabili, sve to između 1959. i 1962. Bit će uključen u drugu izložbu Novih tendencija 1963. kojom će se prigodom još jednom naći zajedno sa drugarima iz EXAT–a Piceljem, Richterom i Srnecom. Sa Pozitivima i Negativima otvara novo poglavlje svoga slikarstva, u tipološkim svojstvima od radikalnoga enformela do postenformelne monokromije. Sa Varijantama i Varijabilima sudjeluje u Novim tendencijama, ali s posve apartne, sve samo ne scijentističke platforme. U tri uzastopna navrata — s ranom geometrijskom apstrakcijom iz EXAT–a, sa slikarstvom crno–bijele monokromije, sa strukturama iz Novih tendencija — sudionikom je ključnih problemskih zbivanja na hrvatskoj umjetničkoj sceni prvih desetljeća druge polovice XX. stoljeća. A kada je nedugo potom definitivno napustio Zagreb i skrasio se u Njemačkoj, i u toj novoj sredini — naročito u filmu — postići će utjecajnu i uglednu, iako i u tamošnjim umjetničkim i političkim prilikama neuklopljivu autorsku poziciju.
Sve je ovo danas manje ili više dobro poznato: Kristl, dakle, nije nepoznanica suvremene hrvatske umjetnosti, on je visoko cijenjeni akter u nizu medijskih i jezičkih područja, čak i svojevrsna mitska osoba, uvažavana zbog vrijednosti svoga rada, ali i omiljena zbog svoje časne i beskompromisne ljudske naravi. Upoznati sve do detalja djelo i sudbinu takvog doista iznimnog čovjeka uvijek je i iznova neodoljivi izazov, još jedan od priloga u upoznavanju “teme Kristl” pridonosi nedavna retrospektiva njegova slikarstva u početnom zagrebačkom razdoblju potkrepljena Zidićevom uvodnom studijom u njezinu katalogu.
(neobjavljeno, 2014.)