Ješa Denegri, Mladen Stilinović [CROATIAN]
Mladen Stilinović
Ješa Denegri
Poslije generacije umjetnika koji su se tijekom 1969./70. prvi put pojavili u Galeriji Studentskog centra a potom bili zajednički predstavljeni na izložbi Mogućnosti za 1971 u Galeriji suvremene umjetnosti, pojavila se u Zagrebu jedna grupa još mlađih autora čiji se rad najprije odvijao putem izložbi—akcija u otvorenim prostorima, da bi se potom oni okupili oko Galerije Nove gdje su tijekom 1975./76. imali nekoliko zajedničkih nastupa. Jedna od osnovnih karakteristika rada ove grupe umjetnika (kojoj pripadaju Mladen i Sven Stilinović, Željko Jerman, Boris Demur, Fedor Vučemilović i Vlado Martek) sastoji se u shvaćanju po kome se različita izražajna sredstva — od fotografije i slikarstva do tekstova i knjiga — uvijek koriste u krajnje direktnom, čak siromašnom i izrazito antiestetskom stanju, pri čemu se svjesno izbjegava prihvaćanje u ovoj sredini već ukorijenjenih stavova o potrebi primjene novih tehničkih medija. To nije, naravno, neka retrogradna reakcija na niz radikalnih iskustava suvremene umjetnosti, nego je riječ o jednom u osnovi opravdanom shvaćanju o prvenstvu značenja osnovne ideje djela, dok tehnička sredstva trebaju samo potpomoći, a ne, kao što se često događa, otežati iskazivanje umjetnikove izražajne potrebe.
Mladen Stilinović ima u ovom krugu autora najduži izlagački staž, on se dosad bavio kratkim i amaterskim filmom, fotografijom, hepeningom, akcijama u otvorenom prostoru, kao i jednom vrstom tekstualnog rada koji je najčešće bio predstavljan u mediju knjige umjetnika. Jedan dio upravo ove produkcije Stilinović je prikazao na svojem nastupu u Galeriji Studentskog kulturnog centra, stoga će se ovaj osvrt i odnositi samo na ovo područje njegovog djelovanja. Stilinovićeve knjige nisu tiskane knjige nego su to knjige—objekti rađeni rukom, mada to ne mora značiti da su oni uvijek unikati: autor ponekad napravi po nekoliko komada jednog te istog sadržaja, fingirajući na taj način karakter naklade, koji je inače svojstven mehaničkom postupku umnožavanja. Osnovna problematika rada kojom se Stilinović bavi sastoji se, međutim, u sâmom značenju sadržaja tekstova, znakova ili prizora što ih on unosi u temu pojedinih knjiga: one se najčešće sastoje od jedne kratke rečenice ili čak jedne riječi (Daj pogle, Hoću kući, Pisano krvlju, Vrijeme, Samoća i dr.) kojima se na pojedinim listovima pridodaju još i različite intervencije u vidu likovnih znakova (od otiska prsta do poteza četke) i kolaža (od lijepljenja selotejpom do uboda iglom i sl.). Listanjem knjige gledatelj nailazi na sljedeću situaciju: svaka stranica ima istovjetnu polaznu poruku koja je, međutim, obrađivana na različite vizualne načine, ostajući ipak vezana uz prvobitno značenje teme i ne dopuštajući ni u jednom trenutku mogućnost izazivanja slučajnih i proizvoljnih interpretacija. Stilinović, zapravo, evidentira i stalno varira neka konkretna i očigledna stanja, ali to ne radi metodom čiste tautologije u kojoj vladaju zakoni impersonalne logike nego se služi postupkom svjesno traženih pomicanja u kojima istoj rečenici ili riječi mogu odgovarati neki subjektivno odabrani, a ipak osnovnom verbalnom značenju odgovarajući vizualni znakovi. Drugu grupu Stilinovićevih radova u ovom mediju čine knjige s fotografskim materijalom (Fotografirana fotografija, 1. maj, Frizeri i dr.), u kojima izvodi dvije različite operacije: s jedne strane, Stilinović provodi analitičku proceduru uporabe sâmog medija (snimanje, razvijanje, povećavanje i sl.), dok s druge strane, posredstvom sadržaja danih prizora razmatra pitanje objektivnosti, odnosno subjektivnosti karaktera fotografske slike. Ovaj je problem s očiglednom jasnoćom bio demonstriran u seriji 1. maj gdje je u niz nađenih i samo evidentiranih snimaka s određenom parolom općeg važenja bila unijeta i jedna parola posve privatnog karaktera (Ađo voli Stipu — Stipa voli Ađu). Mada snimljena na isti impersonalni način kao i slike s općom parolom, ona nudi poruku specifičnog i izrazito osobnog karaktera, ukazujući time da se posebnost tretmana medija fotografije iskazuje ponajprije u izboru osnovnih motivacija rada, a ne u okolnostima tehničke elaboracije konačnih rezultata toga rada.
Tematika Stilinovićevih knjiga sadrži određene analitičke postavke zasnovane na razmatranju ekvivalentnosti odnosa teksta i predstave. S druge strane, njihova mehanička izrada i njihov izrazito siromašni izgled pridaje im karakter predmeta ispunjenih vidljivim psihološkim i sociološkim značenjem. Stilinović ne krije da njegov rad, kao i rad ostalih autora njemu bliske orijentacije, nosi u sebi izvjesnu antiestetsku i antidizajnersku intenciju, u načelu suprotnu od nekih plastičkih i idejnih standarda koji su u zagrebačkoj sredini već čvrsto afirmirani. Sâma okolnost da njegov osnovni izražajni medij knjiga — dakle objekt javne difuzije i ujedno objekt tehničke reproduktivnosti — uvijek tretirana na krajnje intiman i strogo nefunkcionalistički način, očito govori o njegovomu generalnom shvaćanju prirode i smisla umjetničkog jezika.
Umetnost, 51, januar–februar 1977.