Ješa Denegri, Miljenko Horvat [CROATIAN]
Miljenko Horvat
Ješa Denegri
Okolnosti oko ulaska Miljenka Horvata u krug pripadnika Gorgone nedavno se prisjetio Josip Vaništa i one, sažeto prepričane, teku redom zbivanja koja slijede. Početkom šezdesetih prošloga stoljeća kao demonstrator na predmetu crtanja Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, Horvat povremeno prisustvuje sastancima gorgonaša u Vaništinu kabinetu. Na jednome od njih upravo od Vanište saznaje za neobični događaj iz knjige Embahade Miloša Crnjanskog. Ponukan opisanom pričom odlazi u mjesto Skagen na danskoj obali Sjevernoga mora i s toga putovanja donosi dvije fotografije s prizorom mrtva galeba na žalu. Po povratku u Zagreb pokazuje ih Vaništi, a ovaj, pak, dirnut cijelom zgodom, prihvaća snimke i odlučuje objaviti ih kao sadržaj sedmoga broja antičasopisa Gorgona tiskanog 1965. godine.[1]
Horvat je, dakle, formalnim pripadnikom Gorgone tek od 1965., no iz današnjeg poimanja povijesti skupine proizlazi da sve ono što u umjetnosti njezinih članova nastaje u vrijeme trajanja ove družine između 1959. i 1966. čini, zapravo, gorgonsku baštinu. Tako jest i s Horvatovim slikarstvom i njegovim fotografijama, nastalim između njegove prve samostalne izložbe (u Društvu arhitekata Hrvatske) 1961. i druge (u Galeriji Studentskog centra) 1965. godine. U međuvremenu, Horvat mijenja mjesta boravka, od 1962. živi u Parizu, od 1966. u Montrealu gdje provodi iduća desetljeća plodna rada i stječe znatan ugled umjetnika i sveučilišnog nastavnika. Vraća se u Zagreb 2008. gdje je preminuo 2012.
Osim spomenutih samostalnih izložbi Horvat u vrijeme svojega gorgonskoga razdoblja sudjeluje na II. biennalu mladih u Parizu (s ilustracijama Puste zemlje T. S. Eliota) i na značajnoj izložbi Slikarstvo — skulptura 61 u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu 1961., sljedeće godine izlaže na Biennalu mladih u Rijeci i na izložbi Krajnosti u Galeriji umjetnina u Splitu, te na izložbi Dvadesetsedam savremenih slikara u Gradskom muzeju u Somboru, neposredno prije poznatoga političkog napada na apstraktnu umjetnost u novogodišnjem govoru Predsjednika države 1963. godine. S djelima iz gorgonskoga razdoblja, sa slikama 1960–XII 4, 1960. i 1961–I 2, 1961., zastupljen je na izložbi Jugoslovensko slikarstvo šeste decenije u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu 1980. i s tri eksponata (1960–XII 4, 1961–I 2 i 1961–I 3) na izložbi Apstraktne tendencije u Hrvatskoj 1951–1961. u Modernoj galeriji u Zagrebu 1981. godine.
Iako je već podugo u inozemstvu, tragovi mu se ne gube ni u domaćoj povijesno–umjetničkoj literaturi: Igor Zidić spominje ga u tekstu »Nadrealizam i hrvatsko slikarstvo«, Život umjetnosti, 3–4, 1967. i u uvodniku kataloga izložbe Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1972., te Zdenko Rus u knjizi Apstraktna umjetnost u Hrvatskoj, 1, Logos, Split, 1985.
U vrijeme boravka u Kanadi prelazi u apstraktnu umjetnost strogih minimalističkih geometrijskih oblika (u mapi sitotiska Kompozicija I–V, 1971.) i bavi se umjetničkim istraživanjima posredstvom kompjutora, pa s tim primjerima sudjeluje na izložbi Tendencije 5 u Galeriji suvremene umjetnosti 1973. i zastupljen je u stalnom postavu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Posthumne izložbe priređene su mu u Galeriji Academia Moderna i u Muzeju suvremene umjetnosti, obje 2012. godine.[2]
Gorgonskom razdoblju Horvatova opusa pripada serija slika nevelikih formata, u kombiniranim tehnikama, pomno sklopljenih od krhkih gradiva istrunula platna, zahrđala lima i predmeta lišenih svrhe, nađenih na nekom otpadu, nastalih početkom šezdesetih prošloga stoljeća s osobinama radikalnog informela, kao i serija crno–bijelih fotografija snimljenih 1965. na otoku Aran uz obalu Irske, s prizorima beskrajnih kamenih pustoši što u sebi kriju izrazitu atmosferu gorgonskoga ništavila. Uvodnu riječ u katalogu druge Horvatove zagrebačke samostalne izložbe napisao je kolega mu u Gorgoni Radoslav Putar čiji tekst — umjesto hladna analitičkoga prikaza, prije toplo pismo prijatelja prijatelju iz iste družine, prisan, blag, povjerljiv, suptilan, jednom riječju pravi gorgonski — vrijedi navesti u cijelosti:
“Materijalno gradivo svojih slika traži i nalazi u odbačenim i zaboravljenim riznicama bivših stvari. Posljednje odjeke njihovih sudbina isprepliće s nîtima vlastitih intimnih vizija i sve to na kraju uranja u bjeličasto svjetlo u kojem se iznenađenja najsmionijih pustolovina ukazuju našem oku jednako jasno kao i banalno čudo bîtka svakoga dana. U takovu se pogledu izjednačuju sentimentalne reminiscencije i neočekivana predskazanja; slatke slutnje ravne su jetkoj gorčini prijekora; notorni nesmisao ogleda se u dostojanstvenoj mudrosti. Pojavi li se u sastavu privida na plohi plemenita trulež pored svježe pûti ovlažene erotikom; pored rafinirane atmosfere u nekom zaustavljenom prostoru — gruba prisutnost kakvog otpadka; ili: fotografska projekcija prekine jedva čitljivu sjenku, onda to ne treba tumačiti kao dramatični kontrast, bremenit idejom o razrješenju. Nego: kao stav blage znatiželje pred beskrajnom širinom mogućega. Slikar je, uostalom, neumorni putnik koji ne traži tragične senzacije. Njegova radoznalost otkriva mikrokozme kojih su mjere vječne.
Na taj način Horvat nije romantik koji ponire u prošlost u potrazi za izgubljenim. To je strpljivi istraživač. On uspješno otkriva one dimenzije vremena u stvarima koje su mjere stalnije od onih u svijetu usamljenoga čovjeka.”[3]
(neobjavljeno, 2013.)
[1] Josip Vaništa, »Zapisi za Miljenka Horvata«, katalog retrospektive izložbe, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2012.
[2] Janka Vukmir, katalog izložbe, Galerija Academia Moderna, Zagreb, 2012. Iva Radmila Janković, predgovor katalogu retrospektivne izložbe, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2012., Sandra Križić Roban, »Najava Sebaldove metode«, Zarez, 244, Zagreb. 25. X. 2012.
[3] Radoslav Putar, katalog izložbe, Galerija Studentskog centra, Zagreb, 1965.