Ješa Denegri, Marijan Jevšovar, petnaest godina poslije [CROATIAN]
Marijan Jevšovar, petnaest godina poslije
Ješa Denegri
Galerija Forum pod novim voditeljem izlagačkog programa Antunom Maračićem obilježila je dva datuma sjećanja na Marijana Jevšovara: umjetnikovu za života posljednju samostalnu izložbu upravo u ovoj Galeriji (22. I. — 10. II. 1998.) i petnaestgodišnjicu umjetnikove smrti (5. VI. iste godine). Za proteklih desetljeće i pol uspomena na Jevšovara i njegovo djelo opstala je u javnosti: osim dvije samostalne izložbe (u Galeriji 11, 2007. i Galeriji Kranjčar 2008.), bio je prisutan i na slijedećim grupnim: Informel, 2001., Monokromije, 2003, Socijalizam i modernost, 2011. — 2012.; uz to, dijelio je sve pozornosti, u zemlji i inozemstvu, spram skupine Gorgona kojoj je bio članom. Poslije monografije što ju je još za umjetnikova života 1996. priredila Nardi Čanić, posthumno o Jevšovaru pišu Blaženka Perica, »Teškoće lijepe slike«, u katalogu spomenute zagrebačke izložbe 2008. i Ivana Mance, »Dubina površine«, u katalogu izložbe u Forumu, sa radovima nastalim u vremenskom rasponu između 1954. i 1997. godine.
Ova nepotpuna retrospektiva (kojoj uočljivo manjka znamenita Siva površina, 1960./62., iz Muzeja suvremene umjetnosti) ipak nudi dostatni uvid u Jevšovarovo slikarsko i crtačko djelo. Odaje ga kao slikara koji je još zarana odredio vlastite temeljne sklonosti: posrijedi je, naime, poimanje “slikarstva o slikarstvu”, čak i kada je — kao u ranom formativnom razdoblju — ono nedvojbeno figurativno, poput slika Slikar i akt (Akt u atelijeru), 1954., te nekolikih s temama pejsaža i mrtve prirode. Neće to, uostalom, biti neobično za mladog umjetnika koji je presudnim za svoje formiranje smatrao spoznaje o Cézanneu u europskom, te slikarsku edukaciju svoga učitelja Marina Tartaglije u domaćem umjetničkom nasljeđu.
Konceptualni prelom u Jevšovarovu poimanju umjetnosti nastale oko 1960., što jest vrijeme njegova uključenja u družinu Gorgone. To će, štoviše, on sam izrijekom potvrditi:
“Druženje u Gorgoni za mene je bilo od presudna značenja. Družeći se s prijateljima, razjasnio sam mnoge nejasnoće. Mnoga htijenja, koja bih inače svrstao u besmislice, s njima su dobijale vrijednost i značaj. U umjetničkom oblikovanju nismo htjeli izravno utjecati jedni na druge — svatko je za sebe tražio put… Svi smo mi, neovisno od drugoga, pokušavali prodrijeti na drugu stranu umjetnosti…”
Ukoliko je, dakle, druženje u Gorgoni bilo ono duhovno ozračje što je presudno odredilo i usmjerilo Jevšovara kao umjetnika, klima tadašnje aktualnosti enformela obilježila je tipološka svojstva njegova slikarskog jezika. Ali u ovom slučaju to će biti jezik enformela shvaćen na gorgonski način ili na način jednog gorgonaša: enformel misaon, refleksivan umjesto pikturalnog, negativan ili negatorski umjesto afirmativan po postupku slikanja i upotrebi slikarske ili antislikarske materije. Izvanredna slika Doživljaj u sivom, koja kao datum nastanka nosi godine 1960./63. (uz spomenutu Sivu površinu, 1960./62.) ističe se izrazitim antiestetskim svojstvima, a ipak jest slika čija se vrijednost čini iznimnom ne jedino u Jevšovarovu opusu nego i u cjelokupnoj umjetnosti sredine njezina nastanka. Tvrdnja koju će Jevšovar izreći — “Moje je slikarstvo negacija oblika. Ono je prljanje bijele površine platna” — jednako se odnosi na njegovo slikarstvo radikalnoga enformela (“negacija oblika”), kao i na slikarstvo što će uslijediti u umjetnikovoj “drugoj mladosti” od sredine sedamdesetih dalje.
Kada je, naime, u drugoj polovici sedamdesetih došlo do obnove slikarskih praksi, pod uplivom metajezičkih operacija svojstvenih konceptualnoj umjetnosti, u takvoj će se umjetničkoj atmosferi Jevšovar još jednom — nakon Gorgone i radikalnog enformela — naći na crti tadašnjih inovacija. Njegovo slikarstvo s kraja ovoga desetljeća ne bi se u potpunosti moglo nazvati “analitičkim”, ali ono jest “primarno” ili “elementarno” na neki umjetnikov vlastiti način, o čemu, uostalom, svjedoče tautološki i pretežno tehnički opisni nazivi slika poput Potez, 1978., Smeđi namaz valjkom, 1979., Treći namaz, 1986. i niz drugih. U njemu još uvijek živa gorgonska prošlost Jevšovaru je poslužila kao podloga njegova preobražaja: antiestetsko i antipikturalno poimanje slikarstva (otuda izjava o slikanju kao “prljanju bijele površine platna”) u Jevšovarovu slučaju (kao i u Kniferovu) ukazuje na duhovnu srodnost i sponu Gorgona—nova umjetnost sedamdesetih, a što će naći potvrdu u njegovu (i njihovu) sudjelovanju na dvjema vrlo važnim retrospektivnim izložbama održanim 1982. godine: to su Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu i Primjeri primarnog i analitičkog slikarstva u Jugoslaviji 1974–1980. u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku. Koliko je temeljno i duboko Jevšovar zašao u polje eksperimentiranja s osnovnim medijskim sredstvima slikarstva i crteža dokazom je osim slikarske također i njegova obilna crtačka produkcija s elementarnim pomagalima olovke i gumice u postupku crtanja i brisanja netom nacrtanog na neutralnoj podlozi bijelog papira. Danas, petnaest godina po smrti, na ovoj se izložbi Jevšovar ukazuje umjetnikom u više navrata prisutnim na nekim od najisturenijih točaka smjelih problemskih iskoraka u hrvatskoj umjetnosti u razdoblju od ranih šezdesetih do kasnih devedesetih godina minuloga stoljeća.
Duhovnu narav Jevšovarove umjetnosti, postojanu unatoč njezinim jezičkim mijenama, najprisnije je osjetio i najsuptilnije izrazio gorgonski mu drugar Radoslav Putar u tipičnom gorgonskom Zapisu za Gorgonu (datiranom 7. III. 1983.):
“Vidim u tim Vašim slikama, gospodine Predsjedniče, prvenstveno izraz i praktičnu etičnost stanovitog ponašanja. Vidim u njima, u tim slikama, odlučnu, neporecivu gestu koja prati jasni zaključak o smislu i sadržaju djela slikanja. Pri tome mislim kako nije potrebno ni u najboljem smislu te riječi — oportuno odbaciti slikarsku valjanost traga te geste na platnu. Ali, ipak: dosljednost začinjenu neupitnom sumnjom i odlučnost samo djelimice prožetu krzmanjem, cijenim kao duhovnu potpunost na kojoj Vam mogu pozavidjeti svi koji svoj eksperiment nisu priveli kraju, jer nisu smogli hrabrosti da se suoče sa svim posljedicama svojega načetog čina.”
Dodati ili oduzeti bilo što ovom sudu ne bi bilo primjereno; moguće ga je jedino, donekle, poduprijeti: jer, zaista, u ukupnom Jevšovarovu djelu kao bitno mu obilježje iznad svega razabire se “dosljednost začinjena neupitnom sumnjom”.
(neobjavljeno, 2013.)