Ješa Denegri, Mangelos na putu do sebe viđen od drugih [CROATIAN]
Mangelos na putu do sebe viđen od drugih
Ješa Denegri
Dok je Mića Bašičević kao kritičar i povjesničar umjetnosti po prirodi svoje profesije pisao o drugima i otkrivao druge, o njegovom alter egu Mangelosu pisali su, opet po prirodi svoje profesije, drugi (kritičari, povjesničari umjetnosti, umjetnici); ti drugi otkrivali su i otkrili Mangelosov umjetnički slučaj. A slučaj umjetnika Mangelosa, kao uostalom i sve ostalo što je s ovom osobom u vezi, veoma je složen, još uvijek prepun tajni, taj je slučaj zanimljiv i poučan upravo po tome kako je Mangelosov umjetnički lik u kritici postupno sagledavan, kako je u povijesti umjetnosti analiziran i vrednovan. Knjiga koju čitalac sada drži u ruci u stvari je uzbudljiva kronika otkrića i tumačenja umjetnika Mangelosa, kronika zato jer je ta linija postupno vođena od jednog teksta do drugog, od jedne etape do druge i sljedeće, da bi nam se pri kraju ovog vremeplova taj lik ukazao u svjetlu kakvim ga je osvijetlilo dosadašnje iskustvo kritičke interpretacije i povijesno–umjetničke valorizacije.
Sâm Mangelos bio je jedini koji je mogao ostale uputiti na davne i daleke početke vlastitog bavljenja nečim što tada nije ni slutio da će mu jednoga dana sasvim prerasti u egzistencijalnu opsesiju i najzad u opsesiju bavljenja umjetnošću. Dogodit će se ti počeci — kako se povjerio Mladenu Stilinoviću — “u ratno vrijeme četrdesetprve”, kada je užasnut nad nepovratnim nestancima brojnih srodnika, prijatelja i poznanika krenuo ispunjavati svoje đačke bilježnice “znacima groba”, mrljama i šiframa koje su se ubrzo toliko namnožile da su popunile cijele teke, najprije sklonjene na tajno mjesto, a potom izvučene iz zaborava da bi na tragu tih “pejzaža rata” i “pejzaža smrti” — opet samo iz sasvim osobnih razloga — nastale prve tabule rase, školske tablice, globusi, pa cijele knjige ispisane rukom slovima i riječima iz različitih jezika, ali i znacima i znamenjima kojima se ne zna točno podrijetlo. Nije ni tada kod njihovog tvorca još ni primisli bilo o tome da bi sve te tvorevine mogle biti i već faktički jesu umjetnost; jer, za njega je to bila, zapravo, tek duboko lična potreba kojoj će dodatne okolnosti i okolne prilike, prepoznavanja drugih, izmjene konteksta u umjetničkom svijetu pridonijeti da u jednom trenutku budu najprije viđene, a uskoro potom i pročitane i protumačene kao svojevrsni — dotle po rodu posve nepoznati, ni u jednu do tada kodificiranih kategorija pripadajući — umjetnički produkti.
Prvi javni spomen imena (zapravo pseudonima) Mangelos (doslovno Mangjelos) nalazi se u Piceljevoj samizdat publikaciji u seriji pod nazivom a (No 6, Zagreb, 1964.) gdje su objavljene četiri rukopisom poput đaka prvaka ispisane kratke priče (la musique, L’exercice, paysage musical, le konj qui chant). A prvi Mangelosovi izlasci na svjetlo izlagačke javnosti, njegova pojava na aktualnoj umjetničkoj sceni bilježi se u nizu autorskih izložbi koje je Biljana Tomić organizirala u Galeriji 212 (pri Ateljeu 212 u Beogradu): to su Permanentna umetnost 1968., četiri uzastopne pod nazivom Vizuelna poezija 1969. — 1973. (1971. prenijete na Tribinu mladih u Novi Sad, 1972., izložba pod nazivom Vizualna i konkretna poezija održana je u Galeriji Doma omladine u Beogradu). Inicijativi Biljane Tomić i Mirka Radojičića duguje se i prva Mangelosova samostalna izložba Fenomen Picasso na Tribini mladih u Novom Sadu travnja 1972. Prvi pak Mangelosov nastup u Zagrebu dogodio se na izložbi Typoezija u sklopu Tendencija 4, u organizaciji Biljane Tomić, Željke Čorak i Želimira Koščevića svibnja 1969. A prvi spomeni Mangelosa u kritici bilježe se također u tekstovima Biljane Tomić »Permanentna umetnost« (časopis Umetnost, 16, Beograd, 1968.), »Dvadesetpet dana u Galeriji 212« (Umetnost, 20, 1969.) i »Beleška o postojanju Bašičevića« (nepotpisano, časopis Rok, 1, Beograd, 1969.). Po nazivu većine ovih izložbi i tekstova koji ih prate lako je uočiti da su se prvi Mangelosovi nastupi odvijali u kontekstu pojave vizualne i konkretne poezije: njegovi zapisi, ploče i svesci uklapaju se u granično područje između riječi i slike, u područje “oslikovljene reči”, koje čini jednu od kategorija “proširenih” ili “ukrštenih medija” kao početne etape nove umjetnosti na prelasku iz kasnih šezdesetih u rane sedamdesete godine.
Drugi kontekst u koji je Mangelos uveden uspostavit će se prilikom rekonstrukcije pojave Gorgone, koju je iznijela na vidjelo retrospektiva ove grupe u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu ožujka — travnja 1977., s uvodnim tekstom u katalogu Nene Dimitrijević (»Gorgona — umjetnost kao način postojanja«). Tada je, naime, po prvi put detaljno obrađena i predstavljena dotle malo poznata, skrovita, prije intimna nego javna djelatnost jednog kruga inače poznatih sudionika zagrebačke umjetničke scene pedesetih i prve polovice šezdesetih (Vaništa, Knifer, Kožarić, Seder, Jevšovar, Horvat među umjetnicima, Bašičević, Putar i Meštrović među kritičarima). Pritom, Bašičević ovoj zajednici ne pristupa kao kritičar poznat u javnosti nego joj prilazi diskretno iz svoje skrivene, tada brižljivo čuvane i javno još neiskazane pozicije umjetnika Mangelosa, ljubomorno brinući o tome da čak i u zaklonu Gorgone ostane zaklonjeniji i skriveniji koliko god to više može. Ali usprkos takvoj njegovoj namjeri, zajedno s cjelinom pojave Gorgone, ocrtava se i oko Mangelosa njegov odgovarajući problemski kontekst, njegov rad dobiva sve adekvatnija čitanja i tumačenja. To je kontekst u kojemu se kao moguće i opravdane iako nipošto i direktne relacije spominju pojave poput fluksusa, pojmovi poput umjetničkog ponašanja, najave dematerijalizacije umjetničkog objekta što će se tek kasnije razviti u postavkama i postupcima konceptualne umjetnosti. “Bez obzira” — pisala je tada Nena Dimitrijević — “na razlike pojedinačnih stvaralačkih koncepcija, članove Gorgone ujedinjavala je zajednička pripadnost duhu modernizma, što ga definira prepoznavanje apsurda, praznine, monotonije kao estetskih kategorija, sklonost nihilizma, metafizička ironija”. A u tekstu pod nazivom »Manifesti na školskoj ploči Dimitrija Bašičevića Mangelosa« (Umetnost, 16, 1978.) ona će unutar djelokruga Gorgone, ali i mimo tog djelokruga, dakle u njegovoj potpunoj umjetničkoj usamljenosti i posebnosti, prvi put detaljnije sagledati ukupni lik i problem umjetnika Mangelosa.
Taj svoj tekst Nena Dimitrijević zaključit će sljedećom tvrdnjom: “S generacijom sedamdesetih godina koja je u umjetnosti ostvarila prostor za filozofsku spekulaciju, te učinila razumljivim jezik hibridnih slikovno–tekstualnih tvorevina, i Mangelosova antipoezija dobila je šansu ispravnije interpretacije. Možda je upravo stoga ovaj trenutak pogodan da se pokaže djelo koje je toliko dugo postojalo skoro isključivo u izoliranim prostorima individualnog mikro–kozmosa.” Zaista, točno je da se tek s promjenama globalne umjetničke i kulturne klime koja se dešava krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina javljaju preduvjeti da se, između brojnih drugih pojava, sada prepozna i sve jasnije sagleda i pojava umjetnika Mangelosa. Nije, dakle, nimalo slučajno da su Mangelosa otkrile, podržale i prve protumačile upravo dvije kritičarke — Biljana Tomić i Nena Dimitrijević — obje vrlo tijesno vezane uz prodor nove umjetnosti sedamdesetih, kao što će se, uostalom, i jedan krug protagonista te umjetnosti — M. Stilinović, Martek, Kipke, Petercol, Jerman, Maračić, Dodig — naći među promotorima, zagovornicima i poštovateljima Mangelosova kulta. Tek jedna duboka i dubinska transformacija duhovne atmosfere epohe, a ne tek trenutne “oscilacije ukusa” doprinijet će da Mangelosov slučaj izbija na vidjelo u punoj svjetlosti i u potpunom značenju, a sve to desit će se ne samo zato da se jedan zaborav otkloni, da se jedna pravda ispuni, da se jedan dug vrati, nego će se sve to desiti ujedno i možda prije svega zato jer će onima koji su revalorizaciju Mangelosa obavili trebati prethodnik na kojega će i sami moći da se pozivaju, trebat će im uzor čija će ostavština u njihova vlastita vjerovanja moći da se ugradi.
Naredni val Mangelosove revalorizacije uslijedit će njegovom samostalnom izložbom u beogradskom Sebastianu 1986., s kapitalnim tekstom Biljane Tomić u katalogu te izložbe i s odjecima koje je ona neposredno izazvala, a iste godine u Galeriji Karas u Zagrebu Branka Stipančić priređuje izložbu Geometrije (Knifer, Mangelos, Edita Schubert, Lepen, Petercol), kojom je naglašen kontinuitet od već historijskih gorgonskih pozicija s onima iz tada aktualnih postmodernističkih osamdesetih. Za Mangelosove slike u takvom recentnom kontekstu bit će rečeno da “nas beskrajno udaljuju od svih misli vezanih uz optimistički Arganov projekt. Sasvim suprotno, djela pripadaju razmišljanju o ne–razvoju umjetnosti i negaciji slikarstva”. A na tom tragu i u duhu isticanja umjetnikovog solipsizma koji ostaje sasvim sačuvan i obranjen usprkos sve učestalijoj pažnji kritike i poštovanju mlađih umjetnika uslijedit će sve opširniji prilozi među kojima se ističe onaj Antuna Maračića s karakterističnim naslovom »Tiha revolucija Dimitrija Miće Bašičevića« (Studentski list, 4, Zagreb, 1987.), da bi sljedeće godine, sada već posthumno, u Galeriji Proširenih medija bio održan okrugli stol o opusu kritičara Bašičevića i umjetnika Mangelosa, građa kojega je u cjelini objavljena u časopisu Quorum, 1, Zagreb, 1989. Ovaj materijal prepun je novih zapažanja, razmišljanja, analiza i refleksija o brojnim doprinosima i svojstvima ove neiscrpne “osobe s dva lica”, a još dok je uspomena na Mangelosa bila sasvim vrela priređena je njegova retrospektiva u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 1990., s uvodnom studijom u katalogu Branke Stipančić. Prije i poslije ove izložbe objavljeni su i brojni drugi vrijedni prilozi o Mangelosu (Želimira Koščevića, Darka Šimičića, Gorana Tomčića, Ane Lendvaj, Leonide Kovač, Antuna Maračića, Vesne Kusin, Svetislava Nenadovića i dr.); ova literatura zasad se zaključuje posljednjim tekstovima Miška Šuvakovića »Ka tehnoestetici vizuelnog«, Dnevnik, 5. ožujka 1997., Novi Sad i Vojina Bašičevića Sećanje na brata (1921–1987) 1997.
Iščitavajući i iščitavši sve ove raznorodne napise čitatelj ne treba tražiti nekakve definitivne zaključke, dovoljno je ako se bude prepustio tijeku odvijanja tih raznovrsnih priča, svih tih različitih viđenja iz kojih se postupno pomalja lik umjetnika Mangelosa. U više je navrata primijećeno i rečeno da se taj lik javlja pod uvjetom odustajanja kritičara i povjesničara umjetnosti Bašičevića od njegovih javnih obveza da bi se u toj čudnoj i čudesnoj transformaciji u umjetnika Mangelosa desio zaborav racionalnog pristupa i diskurzivnog govora prvog u ime iracionalnog poziva i zaumnog jezika drugog. No neće biti baš sasvim tako, jer se ova dva lika (Bašičević/Mangelos) naprosto ne mogu bespovratno odvojiti, jer su oba u jednom tijelu prisutna, a jedina podjela među njima može biti ona koja govori o “jednoj osobi s dva lica”. I upravo iz te ni kod koga drugog slične simbioze izrasla je u dugom protjecanju vremena ova neponovljiva umjetnost, umjetnost u isti mah spekulativna, ali i krajnje senzibilna, intelektualna (jer je riječ o osobi velikih znanja), ali i željna da bude naivna i nevina poput izraza nekog tko se nikakvim naučenim znanjima ne podvrgava. A rezultat takvog sklopa jest umjetnost za koju se sâm njen tvorac ustručavao takvom smatrati i otuda je za svoj rad često volio koristiti pojam noart. Ali ma što on o tome mislio, želio to ili ne, danas poslije svega što se s Mangelosom desilo, što je o njemu rečeno, što je on sam o sebi rekao, evidentno jest da je sve to art, dakle umjetnost i to ona vrhunske duhovnosti i visoke vrijednosti, kao takva danas i internacionalno priznata sudjelovanjem na brojnim izložbama, prisustvom čak i u jednoj stalnoj muzejskoj postavci (u uglednom Muzeju moderne umjetnosti u Mönchengladbachu gdje je samostalno izlagao 1979.). No satisfakcija dostojna etike Mangelosa nije u priznanju koje mu se izvana pridaje, u priznanju do koga on nije ili ne bi pretjerano držao. Satisfakcija dostojna etike Mangelosa naprosto je u tome što je odlazeći vjerojatno bio smiren u spoznaji da je posredstvom umjetnosti i učešćem u umjetnosti dostigao osjećaj samoostvarenja kakvo ni u jednoj drugoj vokaciji s tolikom mjerom poistovjećenja ne bi mogao ispuniti.
Predgovor knjige Mangelos, drugi o njemu, izdavač Vojin Bašičević, Novi Sad, 1997.