Ješa Denegri, Juraj Dobrović [CROATIAN]
Juraj Dobrović
Ješa Denegri
Istraživanja Jurja Dobrovića usmjerena su k formiranju krajnje egzaktnog sistema funkcioniranja plastičkih cjelina koje su po karakteru svoje organizacije zasnovane na mogućnosti neposredne vizualne percepcije. U temelju njegovog oblikovnog postupka sadržan je princip programiranja plastičko–prostornih struktura, a pojedine varijante i modalitete ovakvog načina gradnje djela Dobrović razrađuje u dvodimenzionalnim (grafičkim, odnosno reljefnim) i trodimenzionalnim pokretnim objektima.
U monokromnim reljefnim poljima iz 1963./64., i prvoj seriji crteža 1964. godine, problem koji je bio podvrgnut ispitivanju i praktičnom realiziranju sastojao se u temi strukturiranja plohe, lišene dominantnih kompozicijskih formi i građene od mnoštva standardiziranih i deindividualiziranih elemenata koji se dimenzionalno smanjuju, odnosno povećavaju po točno utvrđenoj zakonomjernosti, čime je postignuta perceptivno vrlo aktivna optička iluzija istovremenoga ritmičkog sabiranja i rasprostiranja elemenata unutar granica jednog polja. Omjer po kome se dozira ovo progresivno variranje dimenzije pojedinih nukleusa u odnosu na dimenzije njegovih najbližih susjeda utvrđen je konstantnom matematičkom vrijednošću pa je tako izbjegnuta svaka proizvoljnost u definiranju odabranog sistema strukturacije, a upravo po toj karakteristici dosljedno provedenog programiranja Dobrovićevi reljefi i crteži dosižu kvalitetu maksimalno precizno konstruiranih plastičkih organizama. Ujedno, pretvorbom vertikalnih i horizontalnih redova u promjenljive i metamorfirajuće grupacije elemenata Dobrovićevi objekti poprimaju osobinu potencijalne vizualne pokrenutosti, a time se u osnovnom principu organizacije plohe, umjesto tradicionalnih konačnih razmjera i količina, afirmira događanje stalno žive optičke mijene. Ova težnja k vizualnoj mobilnosti plohe još je više naglašena u drugoj seriji crteža iz 1965. godine u kojima je strukturalni sistem dinamiziran do upravo frenetične vibracije: usitnjavanjem dimenzije i umnožavanjem broja sastavnih jedinica doprinosi se iluziji višefaznog cirkularnog gibanja i potencijalnog prestrukturiranja elemenata u nove grupe i smjerove, a time je i kvantum vremena potrebnog za potpuno percipiranje optičkog događaja postao posebno istaknut. Kao dopunu svojih analiza na plohi i kao primjenu identičnih konstruktivnih principa u punoj prostornoj projekciji, Dobrović je isti problem razvijao i u dvjema mobilnim trodimenzionalnim konstrukcijama koje su u prostoru postavljene kao labilna viseća tijela, otvorena sposobnosti rotiranja oko svoje centralne osi. Ritmičkim obrtanjem u prostoru sama strukturalna armatura objekta, potpomognuta intervencijom svjetlosnih refleksa, otkriva promatraču promjenljivu, ali i periodički ponovljivu taktilno–vizualnu situaciju.
Potrebno je napomenuti da su ovi Dobrovićevi reljefi i prostorni modeli realizirani veoma osjetljivom senzibilnošću i krajnje preciznom radnom metodologijom i za razliku od velikog broja ostvarenja iz kruga Novih tendencija, koja su još uvijek zadržavala uočljive tragove tradicionalnog plastičnog mišljenja, predstavljaju primjer čistog istraživačkog pristupa, utemeljenog na objektivnim scijentističkim osnovama. Isto tako, njegovi crteži, pogotovo oni recentnog datuma, pokazuju jasnu anatomiju jednog veoma složenog problema i ne smiju se poistovjetiti s danas čestim derivacijama Vasarelyjeve “kinetičke plastike”. Po karakteru svoje materijalne građe i savršeno točne tehničke izvedbe Dobrovićeva reljefna polja i prostorni objekti mogu se shvatiti kao eksperimentalni prototipovi predisponirani za industrijsku fabrikaciju u seriji, te kao takvi ispunjavaju uvjete za neophodnom divulgacijom već osvojenih rezultata i iskustava.
Umetnost, 5, Beograd, januar–mart, 1966.