Ješa Denegri, Ivan Picelj i umjetnost konstruktivnoga pristupa [CROATIAN]
Ivan Picelj i umjetnost konstruktivnoga pristupa
Ješa Denegri
Umjetnička biografija Ivana Picelja, duža od punih pet desetljeća, odvija se između dvaju krajnjih datuma od kojih prvi obilježava njegovo sudjelovanje u nastupu skupine EXAT 51 u Zagrebu početkom pedesetih godina prošloga stoljeća, dok zasad posljednji od tih datuma čini upravo njegova antologijska izložba u Cankarjevom domu u Ljubljani pri kraju 2006. (nakon što je prethodno retrospektiva umjetnikova grafičkog opusa prikazana u ljubljanskom Mednarodnom grafičnem likovnom centru 2003.). Između tih datuma nastalo je njegovo vrlo obimno djelo slikara, grafičara, grafičkog dizajnera, tvorca objekata, crtača, no također i kulturnog posrednika u mnogim povezivanjima vlastite mu umjetničke sredine s njezinim europskim okruženjem. Među tim ulogama valja spomenuti i njegovo mjesto u inicijativama oko osnivanja pokreta Nove tendencije, koji će upravo u Zagrebu tijekom šezdesetih godina steći svoje organizacijsko i radno središte. A za sve to vrijeme u kontinuitetu temeljnih konceptualnih opredjeljenja, ali i neprekidnih razrada i dopuna oblikovnih postupaka i tehničkih rješenja, građen je Piceljev ukupni umjetnički svjetonazor koga bi se moglo imenovati, kao najsažetiju uvjetnu oznaku, primjenom pojma “umjetnost konstruktivnoga pristupa”.
Piceljevo slikarstvo u vrijeme njegova pripadništva skupini EXAT 51 početkom pedesetih podudaralo se s konceptom poslijeratne geometrijske apstrakcije kao morfološkog i ideološkog idioma karakterističnog za razdoblje tadašnje poletne duhovne i materijalne obnove u društvenoj i političkoj klimi odbacivanja socijalističkog realizma, komu upravo slikarstvo pripadnika ove skupine, među njima i Piceljevo, čini najradikalniju opoziciju na hrvatskoj i cijeloj onodobnoj jugoslavenskoj umjetničkoj sceni. U to vrijeme Picelj bilježi i svoj prvi inozemni nastup (na Salon des Réalites Nouvelles u Parizu 1952.), mimo posredovanja i odobravanja službenih kulturno–političkih foruma još uvijek obveznih u tim ranim postsocrealističkim uvjetima, čime počinje njegova integracija u međunarodna umjetnička zbivanja. O tome svjedoči Piceljeva iznimno bogata umjetnička biografija, te brojne referencije od kojih, ovdje sažeto odabrano, mogu navesti njegova sudjelovanja na izložbama: 50 ans d’art abstrait, Pariz, 1957., Construction and Geometry in Painting from Malevich to tomorrow, New York, 1960./61., Art Abstrait Constructif International, Pariz, 1962., Oltre l’informale, San Marino, 1963., The Responsive Eye, New York, 1965., Von Konstruktivismus zur Kinetik, Krefeld, 1967., De Mondrian au cinetisme, Pariz, 1967., Konstruktive Kunst — Elemente und Prinzipien, Nürnberg, 1969., L’ultima avanguardia — Arte programmata e cinetica 1953–1963, Milano, 1983./84., Europa–Europa — Das Jahrhundert der Avantgarde in Mittel— und Osteuropa, Bonn, 1994., itd., sve do Aspekte/Positionen — 50 Jahre Kunst aus Mitteleuropa 1949–1999, Budimpešta i Beč, 2000., Biennala u Pragu, 2005., Arte cinetica u Bologni. 2006. godine. O Picelju zasebno pisali su Michel Seuphor, Gillo Dorfles, Raoul Jean Moulin, Abraham Moles, Annie Le Brun, spominju ga u svojim knjigama i tekstovima Frank Popper, Harold Rosenberg, Donald Drew Egbert, Umbro Apollonio, Filiberto Menna, Lea Vergine, Ernesto Francalanci, Gianni Contessi, Loredana Parmesani i dr., s time što ovom prigodom uopće ne navodimo brojne podatke o njegovim nastupima i o recepcijama njegova djela u domaćoj umjetničkoj sredini.
Oblikovno i operativno Picelj prolazi putanju od ranog slikarstva uljem na platnu u duhu geometrijske apstrakcije pedesetih godina prošloga stoljeća, utemeljene na principu kompozicije raznolikih formalnih sklopova do objekata u drvetu i metalu započetih šezdesetih i razrađivanih sedamdesetih, utemeljenih na principu strukturalnoga poretka jednakovrijednih gradivnih elemenata kao modula organiziranih po preciznome bazičnom numeričkom programu. U osnovi istovjetnu jezičnu fizionomiju posjeduje i njegovo istodobno grafičko djelo realizirano u više mapa (od prve u izdanju Naprijeda, Zagreb, 1956., preko Œuvre programmée No1, Pariz, 1966., Cyclophoria, Pariz, 1971., Géometrie élémentaire, Bergamo, 1973., Conextion, Zagreb, 1979./80., Remember (Maljevič, Mondrian, Rodčenko), Pariz, 1982. — 1984., do nekoliko onih pod nazivom Varijacije, Zagreb, 1992., 1994., 2002., 2006. godine. Objedinjeni u cjelinama pod određenim nazivima, listovi svake od spomenutih mapa imaju srodnu i zajedničku plastičku problematiku, zbog čega i čine dio zasebne tematske familije, mada dakako usporedno s time svaki od tih listova zadržava i svojstva samostalnog umjetničkog djela.
Dugotrajno bavljenje grafikom, sve u tehnici visokotiražnog sitotiska u boji, Picelju je bio najprimjereniji način produkcije umjetničkih djela u statusu multioriginala. Upravo mu je to — kao umjetniku koji svoja djela koncipira mentalno i odavno ih više ne izvodi manualno — olakšavalo i omogućavalo neprekinutu produkciju vlastitih umjetničkih zamisli uz neophodnu suradnju specijaliziranih tehničara. Serije grafika pod zajedničkim pojmom Remember, kojima priziva sjećanje na Maljeviča, Mondriana i Rodčenka, kao i rana slika U čast El Lissitzkom iz 1956., samim svojim nazivima ukazuju na povijesne prethodnike koje Picelj drži svojim duhovnim i idejnim uzorima. On je umjetnik odgojen na nasljeđu europske povijesne apstrakcije, pobliže ruskoga konstruktivizma, te otuda proizlazi dvojno polje njegova djelovanja podjednako i u “čistoj” umjetnosti i u grafičkom dizajnu. U “čistoj” umjetnosti iskazuje svojstva jedne zasebne vrste vizualne imaginacije kojom je u stanju — bez ikakva ustupka izvanlikovnim terminima — stalno dopunjavati vlastito oblikovno iskustvo; u grafičkom, pak, dizajnu obavlja funkcionalne zadaće prvenstveno u oblasti plakata za kulturne priredbe. Upravo to dvojstvo estetskog i funkcionalnog u njegovu opusu čini Picelja umjetnikom duhovno, etički, politički i egzistencijalno neovisnim o konkretnim društvenim i kulturnim prilikama sredine u kojoj je djelovao, braneći u tim prilikama integralnost poimanja umjetnosti i integritet osobe umjetnika. Sudjelovao je u formacijskim etapama poratnog obnoviteljskog modernizma u razdoblju EXAT–a, neoavangardi u razdoblju pokreta Nove tendencije, kontinuiteta modernizma u vremenu postmodernizma. Uvijek na isturenim problemskim točkama na umjetničkoj sceni vlastite sredine u kojoj je — zahvaljujući uključenju u probrane međunarodne umjetničke krugove i tokove — stalno podizao i čuvao visoke vrijednosne kriterije i standarde. Djelom i ponašanjem izgradio je izrazito moderan i suvremen lik umjetnika kao naprednog socijalnog subjekta, aktivnog, marljivog, angažiranog, informiranog, pokretnog, prisutnog, riječju, lik umjetnika s osobinama i svojstvima konstruktivnoga pristupa.
Katalog izložbe, Cankarjev dom, Ljubljana, 2006. na slovenskom (neobjavljeno na hrvatskom)