Ješa Denegri, Ivan Kožarić i neprekidno pomicanje granica umjetničke slobode [CROATIAN]
Ivan Kožarić i neprekidno pomicanje granica umjetničke slobode
Ješa Denegri
“Fenomen Kožarić” između ostaloga sastoji se u tome što ovaj umjetnik — s već povijesnim statusom u hrvatskoj umjetnosti druge polovice XX. stoljeća — u odmakloj životnoj dobi i dalje iskazuje posve iznimnu radnu vitalnost kojom svoj opus neprestano dopunjuje novim realizacijama i bilježi neke od najprestižnijih referencija svoje ukupne umjetničke biografije (poput samostalne izložbe u Muzeju moderne umjetnosti grada Pariza 2000. i sudjelovanja na Documenti u Kasselu 2002.). Kožarić je formiran i počinje izlagati još sredinom pedesetih kao kipar, no već je poodavno njegovo djelovanje teško smjestiti ne samo u klasično shvaćenu disciplinu kiparstva nego pretijesno za njegov rad postaje čak i kategorija “skulpture u proširenome polju”. Pitanja što ih Kožarić sebi postavlja i na koja traži odgovore djelujući u vrlo različitim postupcima rukovanja sredstvima svoga rada jesu sljedeća: do koje točke smije ići u poricanju navika o tome što jest skulptura, što jest umjetničko djelo, a da ipak rezultati koji proizlaze iz takvih zahvata neosporno jesu umjetnički, štoviše, vrhunski su umjetnički u temeljnome suvremenom smislu i značenju toga pojma.
Kožarić je suvremenik i sudionik brojnih ključnih procesa u praktičkom utvrđivanju djelatnoga polja i graničnih točaka discipline skulpture u drugoj polovici XX. stoljeća. Naime, skulptura u njegovu dobu i u njegovu djelu više se ne može omeđiti povijesnom baštinom kiparstva nego u djelokrug suvremene skulpture ulaze — i definitivno mijenjaju njezine operativne postupke, a u konačnici i njezina kategorijalna svojstva — brojni pothvati zahvaljujući tekovinama od povijesnih avangardi do nedavnih neo– i postavangardi. Otuda punopravni suvremeni kiparski objekt u praktičkom iskustvu europske i svjetske skulpture, pa tako i u Kožarićevu slučaju, nije više klasični kip u postojanu materijalu i omeđenu prostoru nego je to i asamblaž, konstrukcija, statička i kinetička instalacija, nađeni predmet, akumulacija i aproprijacija raznorodnih materijala, ambijent u otvorenom prostranstvu grada i prirode, čak i rad s tijelom sâmog autora umjetničke akcije i ostalih sudionika u činu njezina vremenskoga odvijanja. Sâm Kožarić odavno je zapazio simptome ovih dalekosežnih promjena kategorijalnoga polja suvremene skulpture, da bi se u jednome trenutku s odlučnošću kakve nema ravnom među umjetnicima vlastitoga naraštaja u istoj sredini bez ikakva suzdržavanja upustio u jednako riskantnu i zanosnu, neizvjesnu, ali i plodonosnu avanturu djelovanja u slobodi koju si u temeljnom polazištu ničime nije omeđivao, izuzev što se silom prilika usklađivao s raspoloživim materijalnim sredstvima rada.
Kao skulptor sa znatnom reputacijom Kožarić je pozvan priključiti se Gorgoni, neformalnoj umjetničkoj družini u kojoj su se našli Vaništa, Knifer, Jevšovar, Seder, Horvat, Putar, Meštrović i Bašičević/Mangelos. U vrijeme postojanja Gorgone (između 1959.–1966.) nastaju neke od ključnih Kožarićevih skulptura (Unutrašnje oči, Isječak rijeke, Neobični projekt, Ekran i dr.), no i niz njegovih izvanskulptorskih zamisli poput autorskog broja antičasopisa Gorgona, prijedloga za “zajedničko umjetničko djelo” i bilješka što glasi Misao za prosinac, 1964. godine. Skupina Gorgona predstavlja onaj povijesno revalorizirani problemski djelokrug u čijem sklopu Kožarićev umjetnički profil nalazi svoju najprimjereniju kontekstualizaciju; između Kožarićeve umjetnosti i mentaliteta svojstvenog Gorgoni postoji obostrano poticajna duhovna spona plodonosne relacije.
Posebnom smjelošću nastupa odlikovao se Kožarićev nastup na Biennalu u Veneciji 1976., kojom prigodom on izlaže cijelu golemu hrpu od svojih prethodno nastalih kipova i serije “privremenih skulptura” u materijalu trenutačno stiskom šake oblikovane aluminijske folije. Na tome tragu, potom neće biti prepreke umjetnikovim invencijama i intervencijama u svim priručnim materijalima što ih drži podobnim za vlastite zamisli. Tako Kožarićeve umjetničke tvorevine nastaju praktički od svega što mu dođe gotovo na dohvat ruke, a među predmetima i materijalima kojih se prihvaća naći će se i njegova ranija kiparska djela poput skulpture Čovjek koji sjedi, 1954., uklopljene u ambijentalni postav izložbe Skulptura 1954. — 2000. u Zagrebu 2000. godine. Vrhunac dosadašnjih Kožarićevih pothvata predstavlja izlaganje cjelokupnog inventara umjetnikova atelijera, najprije u Galeriji Zvonimir u Zagrebu 1995., potom u Kasselu na Documenti 2002., nastupu što mu pribavlja vrlo uglednu međunarodnu afirmaciju. A time se, dakako, raspon Kožarićevih zahvata nipošto ne zaključuje. Sve što Kožarić u svojoj umjetnosti poduzima kao da je rukovođeno i opravdano jednim bitnim razlogom: radeći neprekidno, sâm sebi želi podariti odgovor na pitanje gdje se nalaze i dokle sežu krajnje granice njegove vlastite umjetničke, a to, u konačnici, znači i ljudske slobode.
Deplijan povodom izložbe u Umjetničkom paviljonu, Zagreb, prosinac 2005. — veljača 2006.