Ješa Denegri, Ivan Kožarić [CROATIAN]
Ivan Kožarić
Ješa Denegri
U našoj blizini traje i raste ovo kiparstvo napućujući prostor oblicima sasvim posebne mjere. Strana im je raskoš izvanjskosti i svaka pretjeranost glasnih iskaza; reklo bi se da im je korijen nastajanja duboko usađen u najskrovitijoj intimi njihova tvorca, a put do konkretne materijalizacije vođen teško odredivim i unaprijed napoznatim stazama. Ne priklanjajući se nijednom već iskušanom metodu gradnje forme, ne vjerujući u moć logičkog rasta ideje, Kožarić se pred svakim novim oblikom uvijek ponovo sučeljava s mukom nastajanja djela, s neizvjesnošću prvog koraka. Za razliku od onih koji na jednom iznalasku grade cijele opuse, ovaj kipar stalno polazi od tabule rase, od temelja nevine i potpuno oslobođene mašte. Misao, jednom rođena, ne nastavlja se izravno u slijedu nužnih nadopuna, nego privremeno iščezava, miruje i ponovo se javlja potpuno preobražena, neočekivana i nova. Je li to stoga što mu nedostaje pouzdanja u napor što ga ulaže, je li stoga što ga nagriza dvojba u smisao izvršenog? Nasuprot tome, u ovoj otvorenosti Kožarićeve skulpture vidimo onu divnu osobinu nepomirenosti i nepristajanja na sve što je, jednom iznađeno, moguće ponoviti, dopuniti, kristalizirati; umjetnikovo je da otkriva, ne da dotjeruje. Ovo djelo raste, dakle, iz posvećene skepse, ali i iz dubokog uvjerenja u moć i bezmjerje čovjekove sposobnosti građenja. I zato se čini da u intimnoj povijesti Kožarićeve umjetnosti prebiva ono što je danas jedino preostalo istinskim stvarateljima: bez patosa, bez lažnog mita o “angažiranosti”, bez pompe profesionalnih poznavatelja, nego u tišini pune sabranosti i uz maksimalni rizik otkrivanja novog vjerovati u djelo, u njegov smisao, u njegovu potrebu za sebe i za druge. Jer, makoliko trpio zbog nerazumijevanja sredine i vremena, umjetnik se ne može, upravo ne smije odreći djelanja. Kožarić cijelim svojim bićem vjeruje u to moranje, a cjelokupnim svojim radom potvrđuje tu vjeru u naporu stalnog i neprekidnog obnavljanja. I zato prava razložnost ove umjetnosti, uprkos svim mijenama, ostaje neokrnjena, u svojoj čistoći tako okrepljujuća i svježa u krajnjoj sublimnosti pročišćene taktilnosti.
Katalog izložbe u Galeriji Doma omladine, Beograd 12.–24. april 1966.