Ješa Denegri, Grupa šestorice autora “Ovo nije moj svijet” [CROATIAN]
Grupa šestorice autora
“Ovo nije moj svijet”
Ješa Denegri
Katalog/monografija Grupa šestorice autora, izdanje SCCA, Zagreb, 1998.
Tako je to gotovo po pravilu u svijetu (moderne, suvremene) umjetnosti: početak je u znaku bunta mladih protiv zatečene situacije, njihovog otpora prema vladajućim parametrima u vlastitoj sredini, ali i otpora te iste sredine prema njihovoj pobuni, potom slijedi neophodno produbljivanje umjetničkih jezika i cijelih umjetničkih strategija, obvezno pojedinačno samoizgrađivanje gdje više nema popusta samom prkosu mladosti. Napokon, prije ili kasnije, sve to postaje priznata povijest, a ponekad i legenda čijom se aurom dopunjuje faktografija sačuvane i oživljene prošlosti. I nema, naravno, u svemu tome ničega što bi trebalo izazivati sumnju: naprotiv, najčešće time “pravda je zadovoljena”, neke pojave i dometi, u prvi mah teško vidljivi, shvatljivi, najzad stižu na svoje zasluženo im pripadajuće i odgovarajuće mjesto.
Takve se misli, naime, javljaju i takav se dojam stječe kada se danas drži u ruci, lista i čita obiman, vrlo dokumentiran i temeljito obrađen katalog retrospektivne izložbe, zapravo monografija zagrebačke Grupe šestorice autora, djelatnost koja traje između 1975. i 1984., a kojoj su (navedeni abecednim redom) pripadali Boris Demur, Željko Jerman, Vlado Martek, Mladen i Sven Stilinović, te Fedor Vučemilović. Nakon završnog datuma u zajedničkom djelovanju Grupe njezini dotadašnji pripadnici nastavljaju raditi individualno, većina od njih i danas je u više ili manje intenzivnoj umjetničkoj aktivnosti.
Sredina sedamdesetih, kada se Grupa okuplja i počinje djelovati, jest vrijeme znatnog širenja “nove umjetničke prakse”, što je ukupni termin pod kojim se podrazumijevaju različiti vidovi dematerijalizacije umjetničkog objekta, umjetničkog ponašanja, uvođenje novih medija, akcija u urbanim i prirodnim ambijentima, umjetnosti mentalnih i analitičkih svojstava i slično. Složena je priča o ovoj umjetnosti na prostoru tadašnje (prethodne) Jugoslavije, to je, zapravo, već dijelom napisana, ali još uvijek i nenapisana povijest umjetnosti “druge linije” brojnih grupa i pojedinaca povezanih generacijski i ponajprije egzistencijalno, od Ljubljane do Novog Sada i Subotice, od Beograda do Splita i Zagreba (može i obrnutim redom). To je bilo vrijeme kada su ti umjetnici funkcionirali uistinu kao tijesno povezana zajednica ideoloških srodnika međusobno udruženih vjerovanjem u to da svi oni vlastitim djelovanjem najavljuju ili čak ostvaruju postojanje “estetskog društva” u sklopu i na tragu postšezdesetosmaške atmosfere kao posljednje utopije koju je u ovom vijeku danas pri samom svom završetku umjetnost stigla upoznati.
U Zagrebu gdje je Grupa šestorice autora djelovala, ona se javlja kao treća etapa u kontinuitetu “radikalne umjetnosti” (termin Branke Stipančić), a kojoj su prethodne etape grupa Gorgona i par Dimitrijević–Trbuljak tada okupljeni u autorskom tandemu Penzioner Tihomir Simčić. Za sve te tri pojave karakteristična je tvrda opozicija prema dominantnim visoko modernističkim strujama u vlastitoj sredini, pa čak i onih izrazito inovativnih neoavangardističkih, ali koje računaju na drukčije jezične i ideološke predznake. Ili je, pak — prije nego svjesna planirana i programska opozicija — u djelovanju i ponašanju Šestorice jednostavno riječ o nužnosti iskazivanja slobodoumno nastrojenih mladih umjetnika, zatečenih u skučenim i stiješnjenim egzistencijalnim prilikama jednoga represivnog i manipulatorskog društva koje je sebe nazivalo samoupravnim socijalizmom. Takvim se prilikama trebalo oduprijeti različitim postupcima i strategijama individualnog izražavanja, što se tim lakše i podnošljivije moglo obaviti unutar skupine ideoloških isto– ili bliskomišljenika, a u svakodnevnom životu prisnih drugara, koji se međusobno dobro razumiju ne samo kada su umjetnički nego i svi ostali životni stavovi, izbori i afiniteti bili u pitanju.
Među Šestoricom jedino je Demur likovni umjetnik (slikar) po formiranju, svi ostali su u likovnoj umjetnosti autodidakti: Martek je po osnovnoj vokaciji pjesnik, M. Stilinović je rad u umjetnosti započeo baveći se amaterskim filmom, a ostala trojica (Jerman, S. Stilinović, Vučemilović) po obrazovanju i u praksi koju obavljaju su fotografi. Zbog toga je produkcija Šestorice heterogena, pa je teško moguće govoriti o nekoj zajedničkoj jezičnoj i medijskoj platformi. Posebno nakon razilaženja Grupe većina njezinih nekadašnjih pripadnika profilira se i djeluje kao prepoznatljive autorske ličnosti. Grupa je, izvodeći izložbe—akcije na javnim mjestima, započela kao provokativna i alternativna (kontrakulturna) pojava u duhu ekstremnih zahvata nove umjetničke prakse sedamdesetih, da bi potom sofisticiranim postupcima mentalnog označavanja pojedini njezini članovi dostigli razine visoko intelektualne konceptualne umjetnosti, koja se ipak nije zadovoljila jedino metajezičnim operacijama nego je stalno ostala otvorenom i osjetljivom za konkretna ideološka i socijalna previranja u sredini svoga djelovanja. Poznata Jermanova deviza Ovo nije moj svijet, ispisana u zidnom radu na fasadi zgrade Studentskog kulturnog centra u Beogradu u povodu Petog aprilskog susreta 1976., a koju će u ovom katalogu Branka Stipančić uzeti za naslov svojega teksta, ostaje otada do danas amblematski slogan koji pokriva osnovni svjetonazor svih članova Grupe. Oni, naime, nikada svijet svoje okoline nisu prihvatili kao “najbolji od mogućih svjetova”, bili su, naprotiv, stalno s tim svijetom u intimnom ili javnom sukobu, ali su isto tako ostali da se u tom i takvom svijetu snalaze, opstaju i kao umjetnici razvijaju, crpeći upravo iz anomalija tog odbijenog svijeta povode, poticaje, motivacije, tematike, sadržaje i energije vlastitog djelovanja.
Nezavisni, 306, Novi Sad, 22. I. 1999.