Ješa Denegri, Gorgona [CROATIAN]
Gorgona
Ješa Denegri
Sastav skupine Gorgona (1959. — 1966.) okuplja u to vrijeme niz već afirmiranih i renomiranih sudionika zagrebačkog umjetničkog života: to su slikari Josip Vaništa, Julije Knifer, Marijan Jevšovar i Đuro Seder, kipar Ivan Kožarić, arhitekt koji se bavi slikarstvom Miljenko Horvat i tri kritičara, Radoslav Putar, Mića Bašičević koji će upravo u Gorgoni postati umjetnikom pod pseudonimom Mangelos, te Matko Meštrović. No sve ono što im je tu afirmaciju i reputaciju donijelo, dakle ono što rade i kako nastupaju u javnosti, u cjelini ne spada u Gorgonu, ne može se dakle poistovjetiti i podudarati s pojmom Gorgone. Naime, pod tim se pojmom razumijeva zapravo njihovo manje javno, gotovo tajno, gotovo “privatno” okupljanje i druženje, prije “postojanje” nego “djelovanje” (kako je to točno ustvrdila prva povjesničarka Gorgone Nena Dimitrijević). Oni su svoje načine izražavanja našli — umjesto u izlaganju slika i skulptura ili u bavljenju kritikom — u objavljivanju istoimenog antičasopisa, u “gorgonskim idejama” i “gorgonskom duhu”, jednom riječju — u “gorgonskom ponašanju” s onu stranu materijalnog umjetničkog i estetskog objekta. Upravo je Nena Dimitrijević na sljedeći način opisala i obrazložila bît ove krajnje neuobičajene umjetničke pojave:
“Gorgona je bila proces traženja duhovne i intelektualne slobode, ostvarivanje koje je samo sebi svrhom. Izvan profesionalnih obaveza stvaranja likovne produkcije i promoviranja sebe i svojih kolega u hijerarhiji lokalne umjetničke scene, grupa ljudi okupljala se i komunicirala motivirana jedino pretpostavkama duhovnog zajedništva i srodstva. Bez obzira na razlike pojedinačnih stvaralačkih koncepcija, članova Gorgone ujedinjavala je zajednička pripadnost duhu modernizma, što ga definira prepoznavanje apsurda, praznine, monotonije kao estetskih kategorija, sklonost nihilizmu, metafizička ironija. Sa suvremenog stajališta može se činiti da te duhovne koordinate nedovoljno preciziraju prostor djelovanja jedne umjetničke grupe, ali u doba nastajanja Gorgone dominirali su u jugoslavenskoj umjetnosti posve oprečni vrijednosni kriteriji, te je vitalna energija grupe tinjala u opoziciji spram ondašnjeg likovnog establišmenta.”[1]
“Opozicija spram ondašnjeg likovnog establišmenta” značila je u slučaju Gorgone odstupanje od lokalnog umjerenog modernizma koji je s vremenom zadobio ne samo punu legitimnost u kulturi i umjetnosti poslijeratnoga jugoslavenskog socijalizma nego je postupno postao vladajućom domaćom duhovnom i umjetničkom klimom povijesnoga trenutka. Biti u opoziciji toj klimi značilo je u vlastitoj umjetničkoj praksi radikalizirati modernističke oblikovne postupke i to toliko da oni postaju neprihvatljivim dominantnim vrijednosnim kriterijima. Ta se pak radikalizacija očituje u napuštanju pikturalne estetike slikarstva i plastičke estetike skulpture uime mentalnih pretpostavki rada u tim istim umjetničkim disciplinama. Zbog toga je slikarska i u jednom slučaju kiparska produkcija pripadnika Gorgone reduktivistička, konkretistička, monokromatska ili bikromatska, minimalistička, neiluzionistička, nereferencijalna, tautološka, što upravo i objašnjava razloge mjestimičnog preplitanja slikarskog dijela produkcije Gorgone s fenomenom zagrebačkoga radikalnog enformela. Ekstremniji stupanj — napušta se slikarstvo i kiparstvo u zamjenu za sâmo “postojanje” kao “umjetničko ponašanje”. Iako krajnje nestandardna za sredinu u kojoj je nastala, bez uporišta i oslonca u nasljeđu vlastite kulture, Gorgona ipak nipošto nije neka izvanvremenska ili izvanpovijesna umjetnička pojava: ona, naime, nastaje u vrijeme kada se u domaćemu kulturnom ambijentu već dovoljno zna o povijesnoj dadi i Marcelu Duchampu, među informiranim intelektualnim i umjetničkim krugovima šire se saznanja o Johnu Cageu, Yvesu Kleinu i Pieru Manzoniju (s kojim su protagonisti Gorgone Vaništa i Meštrović bili u osobnom pismenom kontaktu), o neodadi i novom realizmu; zahvaljujući jednostavno samom duhu vremena Gorgona pokazuje znatne srodnosti s mentalitetom Fluxusa. Gorgona je, zapravo, jedna od čestica onog epohalnog svjetonazora što ga označava raspoloženje skepse i sumnje u neprekinuti progresivni razvitak suvremene civilizacije kao duhovnog stanja kakvo se na pojedinim točkama europske kulturne karte javlja već početkom i sredinom pedesetih godina XX. stoljeća, kao što su Situacionistička internacionala, kritika funkcionalizma u arhitekturi i industrijskom dizajnu (Il Movimento Internationale per un Bauhaus Immaginista), još šire od toga javlja se kao generalna kritika otuđenja svakidašnjeg života. A sve to zajedno kao bitna pretpostavka upleteno je u duhovno raspoloženje nelagode i nezadovoljstva ukupnim idejnim i, u konačnici, društvenim stanjem u zatečenome socijalnom poretku koji je pripadnicima Gorgone neprihvatljiv ne toliko zbog izričito političkih koliko zbog psiholoških, kulturnih i umjetničkih, a dalje i od svega toga zbog općih egzistencijalnih prilika i razloga.
Osim slikarske, i u jednom slučaju kiparske, produkcije pripadnika Gorgone, danas bez iznimke smatrane vrhunskim umjetničkim dometima ne samo u domaćim nego u pojedinim primjerima i po međunarodnim mjerilima, jezgru “gorgonske prakse” predstavlja objavljivanje antičasopisa Gorgona u obliku pojedinačnih autorskih tvorevina “knjige kao djela umjetnika” (jedanaest brojeva među kojima Vanište, Knifera, Jevšovara, Kožarića, njihovih gostiju Vasarelyja, Rotha i Pintera. Pripremljen za tisak ostao je nerealiziran broj Piera Manzonija, dok su u arhivu Gorgone sačuvani dopisi s Fontanom i Rauschenbergom oko objavljivanja njihovih brojeva. “Gorgonska praksa” se još sastoji i od različitih akcija, anonimnih kolektivnih radova, tekstova, zapisa, “priča” (u čemu se posebno isticao Mangelos), iz čega proizlazi da je jezik bio bitan medij “gorgonske prakse”, po čemu se ona može smatrati načelno srodnom fenomenima konceptske (Concept Art) i protokonceptualne umjetnosti (Conceptual Art ante literam). Josip Vaništa kao inicijator i organizator većine gorgonskih pothvata dao je sljedeću definiciju ove pojave:
“Misao Gorgone je ozbiljna i oskudna
Gorgona je za apsolutnu prolaznost u umjetnosti
Gorgona ne traži djelo ni rezultat u umjetnosti
Ona vrednuje po situaciji
Ona se definira kao zbir svih mogućih tumačenja
Dajući najvišu vrijednost onome što je smrtno,
Gorgona ne govori ni o čemu”
»Unutar ili izvan ‘socijalističkog modernizma’. Radikalni stavovi na
jugoslavenskoj umjetničkoj sceni 1950–1970.«,
Zbornik Šezdesete, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2007.;
Zbornik za Staneta Bernika, Ljubljana, 2009.
[1] Nena Dimitrijević, »Gorgona — umjetnost kao način postojanja«, katalog retrospektivne izložbe Gorgona, Galerija suvremene umjetnosti, Zagreb, ožujak — travanj 1977.