Ješa Denegri, Goran Trbuljak [CROATIAN]
Goran Trbuljak
Ješa Denegri
Jedna od bitnih karakteristika umjetničkih pojava posljednjih godina sastoji se u procesu promjene pristupa načinu iskazivanja konkretne individualne zamisli: umjesto da se realizira postupcima plastičkih formulacija, djelo sada nastaje kao plod autorove preliminarne odluke kojom on određuje osnovne uvjete funkcioniranja situacije čijem karakteru odlučno i neopozivo pridaje atribute umjetničkog čina. Time je dovedena do krajnjih konzekvencija ona poznata Duchampova teza po kojoj umjetnički kontekst uvjetuje egzistenciju umjetničkog objekta, s tim što je sada još postavljena u sumnju i sama potreba fizičke prisutnosti djela koje u svom duhovnom značenju može podjednako uspješno postojati i mimo svake materijalne konkretizacije. Ali u trenutku kada taj fundamentalni princip mogućeg novog pojma umjetnosti s vremenom prerasta u goli instrumentarij umjetničke prakse, stiže se do mjesta na kome se s pravom začinju pitanja o opravdanosti niza individualnih primjena i varijanti tog osnovnog polaznog motiva. Nije, naravno, riječ o tome da se ponovno uspostave neke estetske granice koje bi određivale mjeru dopuštenog i mjeru zabranjenog nego, naprotiv, o težnji da se i dalje sačuvaju nedirnuti prostori permanentne obnove umjetnosti što se neće trošiti u vlastitoj reprodukciji nego će se održavati živom u procesima neminovne transformacije svojih temeljnih funkcija i značenja. Svjesni te dileme mnogi su suvremeni umjetnici uvidjeli da se pitanje daljnjeg statusa umjetnosti više ne rješava na razini građenja novih oblikovnih modela danih u obliku fiksnih umjetničkih objekata nego na razini izmijenjenoga društvenog, misaonog i etičkog ponašanja samog umjetnikova subjekta. Ili, drugim riječima, u trenutku kada se gotovo svaki životni fenomen može apriorno proglasiti povodom umjetničkog djela, postavlja se pitanje razloga i motivacija takvih odluka, a to u krajnjoj instanciji vodi do samoispitivanja moralnosti djelovanja onih koji u toj široko otvorenoj i slobodnoj situaciji sebe još uvijek žele nazivati ličnošću umjetnika.
To i jest, čini se, osnovni problem s kojim se svaki put iznova susreće Goran Trbuljak u nastojanju da i sebi i drugima razjasni dimenzije i značenje čina koji poduzima. Naime, od samog početka svoga rada do danas Trbuljak je koncentrirao svoj interes na ključno pitanje: koji su to individualni i društveni preduvjeti što u današnjoj klimi krajnje diferenciranosti unutar same definicije umjetnosti mogu konkretno djelovanje i konkretno ponašanje podvesti pod kategoriju umjetničkog rada; i dalje, tko je u takvoj aktualnoj situaciji osoba koja sebi pridaje i kojoj sredina dodjeljuje naziv i ulogu umjetnika. Pokušavajući naći mogućnosti odgovora na te dileme, Trbuljak je bio svjestan jedne realne okolnosti: nastaviti — pa makar i uz primjetnu mjeru individualnog doprinosa — s razradom nekih već postojećih oblikovnih i stilskih konvencija ne vodi razrješenju nego upravo daljnjem zaoštravanju konflikata pred kojima se nalazi. I umjesto da se povede za iluzijom o mogućnosti izgradnje jednog doista novog oblikovnog svijeta, Trbuljak je načela svojega djelovanja sveo na proces neprestane autoanalize onih konstitutivnih elemenata koji determiniraju njegov rad, a koji su u isto vrijeme i neki od bitnih konstitutivnih elemenata umjetnosti današnjega povijesnog trenutka. Zato se i većina Trbuljakovih refleksija sažima oko nekoliko tema koje su i u prošlosti i u suvremenosti s pravom smatrane konstantnim odrednicama područja umjetnosti: to su motivi umjetnikove personalnosti ili anonimnosti, motivi izvornosti i originalnosti umjetničkog prijedloga, motivi materijalnih, tehničkih i financijskih faktora prijeko potrebnih za obavljanje umjetničke prakse. To su, nadalje, motivi odnosa umjetnika prema institucijama koje se brinu o njihovu javnom istupanju, to su, najzad, uvijek aktualni motivi kritičkih mjerila i kriterija prema kojima neko djelo ili neka ličnost s vremenom doživljava različite i promjenljive tretmane svoje povijesne i umjetničke valorizacije. Iz Trbuljakovih načina formuliranja svih tih pitanja jasno se uočava njegova svijest o relativnosti intervencija koje se na samo biće umjetnosti nastoje ili mogu primijeniti, mada pri tom on sâm ne želi predložiti nikakvu alternativu vlastitog rješenja, nego jedino teži da ove opće i zajedničke dileme osvijetli sa stajališta svoje osobne pozicije umjetnika koji neprestano problematizira prirodu svoje umjetnosti i time istodobno i prihvaća i odbija sve determinante što ih takav izbor djelovanja neminovno donosi.
I upravo ta vrlo odgovorna odluka o zapitanosti nad samim karakterom vlastitoga djelovanja i nad vlastitom ulogom umjetnika osobina je koja činu Trbuljakove aktivne skepse daje obilježja iznimne ozbiljnosti. Jer, iz mnogih elemenata njegova rada vidi se da oblik umjetnosti kojom se bavi on nije shvatio samo kao novi jezični model koji, kao i svaki drugi, ima svoje domete i svoja ograničenja, nego kao gotovo neminovni način ponašanja što se tom naglašenom umjetničkom predanošću izravno reflektira i na neka osnovna određenja samih njegovih životnih nazora. Izbjegavši da se umjetnošću bavi kao iskustvom stečenim posredstvom profesionalne prakse, Trbuljak za svoja polazišta svjesno bira prostor svaki put nanovo otkrivene tabule rase, ali zahvaljujući tom istodobno strogom i radikalnom pristupu samim osobnim razlozima upravo takve orijentacije vodi zasad svoj rad smjerom što potpunijeg usuglašavanja terminologije novoga izražajnog jezika i onoga temeljnog mentaliteta koji taj izražajni jezik nužno podrazumijeva.
Galerija suvremene umjetnosti, Zagreb, 15. — 21. svibnja 1973.