Ješa Denegri, Exat 51 Osnovna faktografija [CROATIAN]
Exat 51 – Osnovna faktografija
Ješa Denegri
Skupina slikara, arhitekata i dizajnera EXAT 51 (što je skraćenica od punog naziva Eksperimentalni atelijer 1951) već je dugo pojava od temeljnog povijesnog značenja u hrvatskoj likovnoj umjetnosti i kulturi nakon Drugoga svjetskog rata. Faktografija o članovima, formiranju i djelovanju skupine danas je dovoljno poznata i, u najkraćem, svodi se na sljedeće osnovne podatke: njoj su pripadali (navedeni abecednim redom) Bernardo Bernardi, Zdravko Bregovac, Vlado Kristl, Ivan Picelj, Zvonimir Radić, Božidar Rašica, Vjenceslav Richter, Aleksandar Srnec i Vladimir Zarahović. Oglasila se u javnosti Manifestom objavljenim na Plenumu Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske u Zagrebu, 7. prosinca 1951.,[1] dvije godine nakon što su pojedini njezini budući članovi prethodno zajedno sudjelovali u uređivanju izlagačkih štandova privrednih sajmova u zemlji i u inozemstvu (Zagreb, Stockholm, Beč, 1949., Hannover, Chicago, ponovno Stockholm, 1950.). Ti umjetnici nisu ove poslove držali samo kao trenutne funkcionalne zadatke, nego su nastojali, u njima i s njima, provesti ideju “sinteze arhitekture i likovnih umjetnosti” za koju su se načelno zalagali i potom je tekstualno formulirali u jednoj od ključnih točaka Manifesta skupine. Ono što će, međutim, pobuditi posebnu pozornost kulturne sredine i u danom povijesnom trenutku izazvati u njoj burne kontroverzne reakcije, bit će izložba četvorice slikara ove skupine, Kristla, Picelja, Rašice i Srneca, priređena u Dvorani Društva arhitekata Hrvatske u Zagrebu, u veljači — ožujku 1953. i potom održana u Galeriji Grafičkog kolektiva u Beogradu u ožujku — travnju iste godine. Ova izložba svoju prijelomnu povijesnu ulogu temelji na prvom programskom nastupu apstraktnog slikarstva na hrvatskoj i ondašnjoj jugoslavenskoj umjetničkoj sceni, nedugo nakon što je na toj sceni vladala ideologija i praksa socijalističkog realizma. No i prije ovih nastupa u zemlji, Picelj, Rašica i Srnec sudjeluju na međunarodnoj izložbi apstraktne umjetnosti Salon des Rèalites Nouvelles u Parizu 1952. godine. Skupina formalno nikada nije bila posve raspuštena, no zbog pomanjkanja poslova, kao i zbog drugih razloga postupno je jenjavala njezina zajednička aktivnost. Slikari okupljeni unutar skupine nastavili su, više osobno nego kao njezini članovi, sudjelovati na onodobnim važnim umjetničkim priredbama kao što su Salon 54 i Salon 56 u Rijeci, no njihovo se posljednje okupljanje veže uz izložbu slikarstva Picelja i Srneca u Galeriji ULUS–a u Beogradu 1956. godine.
Inovativni karakter EXAT–a
Skupina EXAT 51 javlja se ranih pedesetih, u vrijeme poslijeratne materijalne obnove sredine u kojoj su djelovali i preusmjerenog političkog poretka čija je ideološka i kulturna matrica do 1948. — i još nekoliko godina potom, do konačnog odbacivanja 1952. — doktrina socijalističkog realizma. EXAT, dakako, nije jedini umjetnički fenomen koji u vlastitoj sredini izmiče ili se pak suprotstavlja vladajućoj duhovnoj klimi. U tom vremenu postoje i druga pojedinačna odstupanja od socrealizma, naročito revitalizacija međuratnih umjetničkih koncepcija. Upravo se EXAT od njih bitno razlikuje po drukčijim temeljnim pretpostavkama time što prostor vlastitoga djelovanja poima i zahvaća znatno šire i dalje od klasičnih disciplina slikarstva (iako egzatovci upravo u slikarstvu donose znatne jezične inovacije) i kiparstva, otvarajući svoje djelatno polje — u teorijskim intencijama i u praktičkim granicama tadašnjih mogućnosti — k ukupnoj stvarnosti koja ih okružuje.
Inovativni karakter pojave EXAT–a očituje se, dakle, u sinteznom pristupu, u sprezi arhitektura—slikarstvo—dizajn. No u konkretnim poslijeratnim socijalnim, materijalno oskudnim prilikama takav sveobuhvatni zahvat skupine ne može se, dakako, u zamišljenoj i željenoj mjeri provesti u praksi. U realnoj situaciji EXAT–u preostaje jedino nadmetanje ideja, pa dvojica pripadnika skupine djeluju s teorijskim spisima (Vjenceslav Richter, Prognoza životne i likovne sinteze kao izraza naše epohe, Zvonimir Radić, Značenje plastičke realnosti). A da bi pobudili pozornost javnosti na vlastite aspiracije i pozicije, EXAT će kao svoj “minimalni program” to pokazati izložbom slikarstva apstraktnih svojstava plastičkoga jezika. Slikarstvo takvih svojstava do toga vremena u Hrvatskoj koncepcijski i praktički ne postoji, iako valja reći da se između dvaju svjetskih ratova javljaju, tek u naznakama, rijetke pojedinačne pojave koje pripadnici EXAT–a prepoznaju i priznaju za svoje idejne i duhovne prethodnike. Spominjući te pojave Picelj će u obranu EXAT–ova prava na vlastitu tradiciju u domaćoj sredini izričito naglasiti: “Pored svih mogućih i nemogućih argumenata protiv našeg slikarstva, jedno od stalno ponavljanih bio je da mi ne pripadamo ovoj sredini, a pri tome se zaboravljalo da su u ovom gradu djelovali Aleksić (dada), Micić (Zenit), Šumanović (postkubizam), Seissel (Bauhaus). Međutim, njihovo djelovanje je zatrla građanska kultura”.[2]
Slikarstvo četvorice pripadnika EXAT–a ne objedinjuju potpuno jedinstvena tipološka svojstva, ono u cjelini ne potpada pod pojam geometrijske apstrakcije kojoj su skloni Kristl i Picelj, dok Rašica i Srnec primjenjuju slobodnije, čak i umjereno automatske slikarske postupke, ali bez ikakvih ustupaka evokaciji predmeta, pejzaža ili figure. Četvorica slikara EXAT–a zapravo su četiri zasebne autorske osobe, četiri samostalna slikarska svijeta i zasebna rukopisa; usprkos primjetnim razlikama, među njima nema tipičnih ili atipičnih predstavnika ove više no samo slikarske skupine. Picelj će većinu svojih slika nastalih u vrijeme EXAT–a nazvati Kompozicijama, što nedvojbeno upućuje na njihov posve apstraktni karakter, utemeljen na uravnoteženim mjerilima osnovnih likovnih elemenata. Iako se on, sudeći po prvim slikama EXAT–ova razdoblja, ukazuje kao strogi geometričar, započeo je crtežima i temperama na papiru prije lirskog negoli geometrijskoga plastičkog rječnika. No kada je ubrzo potom ovladao racionalnom gradnjom slike, Picelj nikada više neće napuštati točno određene i odmjerene odnose formi, prostora i boje, postižući složenu i bogatu vizualnu situaciju zbivanja na plohi. U Kompoziciji 54 iz 1954. dostići će dotle najsažetiju minimalističku sliku u umjetnosti svoje sredine, a pri kraju postojanja EXAT–a izvest će slike Kompozicija W i U čast El Lissitzkom iz 1956., klasična djela ne samo unutar vlastita opusa nego i unutar cijeloga hrvatskog slikarstva prvoga poslijeratnog desetljeća. U kontekstu EXAT–a formirao je svoj temeljni umjetnički svjetonazor koji će potom neprestano formalno razvijati i osuvremenjivati u sljedećim radnim stadijima, od pripadništva Novim tendencijama te dalje u objektima, slikama i grafičkim otiscima u odmakloj drugoj polovici XX. stoljeća. Kristl je u razdoblju EXAT–a Picelju prividno blizak po strogoj geometrijskoj organizaciji tadašnjih rijetkih slika, sve pod nazivima Kompozicija iz 1952./53., no, u bîti, među njima je posrijedi različiti pristup osnovnom poimanju umjetnosti, liku umjetnika i načinu umjetničkog ponašanja. Priklonivši se EXAT–u tek poslije objavljivanja Manifesta skupine, Kristl se nije morao osjećati obveznim zajedničkim programskim načelima i idejnim postulatima. Radeći slike izrazito geometrijske “tvrdoće” i “suhoće”, ovaj ekstremni individualist kao da je upravo time želio izazivati i iritirati vlastitu sredinu, prethodno naviklu na uvažavanje estetskih i pikturalnih svojstava slikarstva. Kristl je u EXAT–u iznimka po sljedećem paradoksu: slikarstvo u formalnom jeziku geometrijske apstrakcije u njega prije nastaje i djeluje po impulsu dekonstrukcije, a ne na principu konstrukcije. Za razliku od jezično dosljednog i homogenog Picelja, te heterogenog i subverzivnog Kristla, Srnec je stilski najraznovrsniji i količinski najplodniji slikar u EXAT–u. Upravo je raznolikost plastičkog repertoara najuvjerljiviji dokaz da stilska matrica geometrijske apstrakcije nipošto nije onaj presudni zajednički nazivnik unutar slikarstva pripadnika ove skupine. Srnec je pravi homo ludens, sklon improvizaciji pa stoga imaginacija a ne metoda rukovodi njegovim oblikovnim i operativnim postupcima. Razigrana i razgibana linija umjesto čvrste forme osnovni je element njegovoga likovnog rječnika. S Prostornim modulatorom iz 1953. Srnec jedini u vrijeme EXAT–a na okupu iskoračuje iz dvodimenzionalne plohe slike, kolaža i crteža u konkretni trodimenzionalni prostor objekta, najavljujući da će u daljnjim razradama ove početne zamisli dosljedno stići do kinetičkih i ambijentalnih rješenja svojih kasnijih Luminoplastika. Napokon, iako arhitekt po obrazovanju i scenograf po profesionalnoj djelatnosti, Rašica je možda neočekivano najpikturalniji slikar u EXAT–ovoj zajednici. No to ipak posve ne iznenađuje kada se zna da najstariji među četvoricom njezinih članova, u vrijeme kada pristupa ovoj skupini ima za sobom višegodišnju figurativnu i pejzažnu slikarsku prošlost bez drastičnog prekida s njom, s kojom postupno stiže do samih granica apstrakcije. Djelujući istodobno, poput ostalih u skupini, u više različitih oblasti, Rašica je slikarstvo, u osnovi, ponajprije shvatio kao vlastitu osobnu vokaciju negoli kao konstantnu izlagačku prisutnost na umjetničkoj sceni svoje sredine, no to ipak ne umanjuje njegovu ulogu i doprinos slikara ukupnom i zajedničkom EXAT–ovu pothvatu.
Slikarstvo egzatovaca, po prvi put u modernoj hrvatskoj umjetnosti — nakon davnog i usamljenog slučaja Josipa Seissela/Jo Kleka iz njegova zenitističkog razdoblja — u većine autora dosljedno je apstraktno, nepredmetno, konkretno glede korištenja čistih plastičkih činjenica. To slikarstvo napušta i odbacuje tip “slike—prizora” ili “slike—prozora”, uvodeći tip “slike—objekta”, dakle slike kao plastičkog organizma koji može opstati kao samostalna i samosvojna oblikovna tvorevina. Pri tome, inovacija EXAT–ova apstraktno/konkretnog slikarstva nije jedino tipološka, morfološka i stilistička nego je prvenstveno konceptualna, kulturološka i u osnovi ideološka. Naime, autonomna apstraktno/konkretna slika u povijesnom trenutku i društvenom kontekstu nastanka takve slike znak je svijesti o potrebi i želji autonomnog ponašanja umjetnika koji se takvim slikarstvom javno iskazuje u prilikama kada je slobodno očitovanje pojedinačne ljudske osobe omeđeno i otežano zatečenim političkim prilikama i zadanim socijalnim uvjetima.
EXAT 51 u međunarodnom umjetničkom kontekstu
U jednoj od analiza povijesnog fenomena EXAT–a, onoj Igora Zidića, o karakteru ove skupine iznesena su sljedeća kritička opažanja:
“Kako je, usto, vrijeme pojave Exata još uvijek vrijeme praktične netolerancije prema apstraktnoj umjetnosti, to se pogotovo istakao njegov položaj avangardnog… Exatovska je opozicija idealu soc–realizma, odnosno akademskoj figuraciji, ubrzo otkrila i konformistički dio svog lica: ona, naime, predstavlja otpor najnižoj zamislivoj razini. To je sjena i korektiv nekih uspjeha. Jedino je neporecivo da na slikarskom planu Exat svjesno stvara i propagira apstrakciju i da se u nas to događa po prvi put. Na tom prvenstvu počiva nesiguran ugled slikara Exat–a. Pa ipak, njihov se istup 1951. (u prosincu) čini značajnim i relativno ranim, a bio bi i značajniji da postojanje pariške grupe Réalites Nouvelles ne objašnjava izvore i proporcije: ova je grupa osnovana 1947. kao legitimni nasljednik neoplastičke baštine, a ona 1947. obuhvaća ravno četrdeset godina iskustva i rezultata. Ako tome dodamo da su osnivači Exata 51 od 1952. ujedno i članovi pariške grupe, onda bez lažnog skanjivanja odnos Réalites Nouvelles i Exata treba svesti na odnos centrale i zastupstva… Exatu je zapalo (a u tome nije posve usamljen) da svoju evropsku afirmaciju (pritom se često — i kako naivno! — misli: i našu afirmaciju) utvrđuje pilanjem one grane na kojoj mu se osniva ugled u kući. Ako je vrhunska zasluga njihova u prvenstvu (hrvatskom, jugoslavenskom), onda se nameće takav vrijednosni kriterij koji ih, na žalost, čini perifernim i sporednim u internacionalnom presjeku.”[3]
Pitanje “internacionalnog presjeka” EXAT–a zaista je važno pitanje za primjerenu povijesnu verifikaciju i valorizaciju ove skupine, stoga tome valja posvetiti posebnu pozornost, potkrijepljenu odgovarajućom faktografijom. Činjenicu da trojica slikara EXAT–a izlažu na Salon des Réalites Nouvelles 1952. (dakle godinu prije zagrebačkog i odmah potom beogradskog nastupa četvorice slikara skupine, 1953.) valja razumjeti kao najraniji primjer međunarodne integriranosti jedne hrvatske i tadašnje jugoslavenske umjetničke pojave u kontekst idejno i jezično srodnih zbivanja. Za taj su se nastup umjetnici izborili vlastitim kontaktima pripadnika skupine i nikakav ih domaći kulturno–politički forum — što je tada bila obvezna praksa u službenim umjetničkim nastupima u inozemstvu — nije delegirao. Svjesni svojih korespondencija sa srodnim međunarodnim okruženjem i autonomni u svome ponašanju (nipošto “članovi pariške grupe” zato jer spomenuti Salon nije grupa nego izložba), pripadnici EXAT–a ovim nastupima nedvojbeno ostvaruju pozitivno poimanje i traženje vlastitoga položaja u širim međunarodnim kulturnim smjernicama, ne zadovoljavajući se onim lokalnima. Umjesto da se slikarstvo pripadnika ove skupine uspoređuje s davnim povijesnim pionirima apstrakcije i otuda izvodi zaključak o navodnih četrdeset godina kašnjenja za Europom, valja uputiti na EXAT–u otprilike istodobne pojave u više europskih, čak i izvaneuropskih zemalja, kao što su L’Association pour une Synthese des Art Plastiques, skupina L’Espace i časopis Art d’aujourd’hui u Francuskoj, skupine Forma Uno, Movimento arte concreta i Arte d’oggi u Italiji, Nine abstract artists u Engleskoj, Arte Madi u Argentini, koje sve odreda predstavljaju izraze težnji prvih poslijeratnih naraštaja arhitekata i umjetnika da prijedlogom “sinteze” i jezikom geometrijske apstrakcije očituju graditeljski duh svojstven i potreban povijesnom trenutku ukupne obnove nedugo nakon velike svjetske ratne kataklizme. Kao mladi ljudi svoga vremena pripadnici EXAT–a ne samo što osjećaju raspoloženja povijesnoga trenutka nego poznaju ideje i konkretne prakse na tadašnjoj aktualnoj međunarodnoj umjetničkoj sceni kojom istodobno — zbog trajanja ranijih i izbijanja novih kriznih procesa — vladaju od geometrijske apstrakcije bitno drukčija duhovna i psihološka stanja, označena pojavama enformela i apstraktnog ekspresionizma kao također tipičnih umjetničkih jezika i ideologija hladnoratovskoga razdoblja.
Povijesne verifikacije EXAT–a
Nedugo nakon što je djelovanje EXAT–a kao skupine idejnih suboraca bilo zaključeno, u povijesno–umjetničkim krugovima sredine izrečene su sljedeće relevantne analize i ocjene njezina doprinosa:
Radoslav Putar
“Posebno mjesto u vremenu naše moderne likovne umjetnosti (a sada, nakon 1950. godine zaista po prvi put u novijoj povijesti možemo govoriti o autentičnoj modernoj umjetnosti na našem terenu), to posebno mjesto zauzima likovna grupacija Exat–51 koju su osnovali slikari Kristl, Picelj i Srnec i arhitekti Bernardi, Bregovac, Rašica, Richter i još neki. 1953. godine grupa je nastupila po prvi put u zemlji, a zatim su se njezini članovi pojavljivali individualno na kolektivnim izložbama. To je grupa koja iznosi jasno formulirani i, ustvari, jedini zaokruženi likovni program u vremenu nakon 1945. godine… Praktične su pozicije članova Exata: apstraktna umjetnost, a njihov perspektivni program: integracija i sinteza sviju grana likovnih umjetnosti. Stilske tendencije grupe bile su duboko ukorijenjene u zaista živom i aktualnom dijelu opće likovne problematike vremena, a konačne konsekvence stavova imale su veći kulturni domet, nego se u prvi mah moglo općenito uvidjeti i priznati.”[4]
Matko Meštrović
“Tu se (u Zagrebu) mogu susresti predstavnici geometrijskog apstraktnog slikarstva i sljedbenici ideje Bauhausa koji su 1952. u okviru grupe Exat–51 nastupili s kompletnim likovnim programom sagledavajući funkciju umjetnosti u najširem smislu preobrazbe cjelokupne plastičke realnosti i napuštanja tradicionalnog pojma umjetnika sa svim njegovim opterećenjima, u korist novog tipa likovnog kreatora sposobnog da pridonese podizanju materijalne kulture… Obiman program Exatovaca u vrijeme tek prvih zamašnijih koraka industrijalizacije zemlje i u uvjetima zaostale materijalne i tehničke kulture javio se kao potreba programiranog kulturnog razvitka, ali nije mogao biti prihvaćen upravo zbog nedostatka tog razvitka, odnosno zbog nemogućnosti da se u danim uvjetima nađu neposredni načini njegove aktualizacije.”[5]
Vera Horvat Pintarić
“Izvanredno pozitivna djelatnost ove grupe očitovala se u proteklom razdoblju ne toliko u području geometrijske apstrakcije koliko u inicijaciji i teorijskoj razradi nekoliko vrlo aktualnih problema suvremenog društva. Grupa je u svom vrlo jasno formuliranom programu istakla ne samo značenje autonomnih plastičkih vrijednosti vizualnih umjetnosti, nego je kao svoj glavni zadatak istakla usmjerenje djelovanja prema sintezi plastičkih umjetnosti kao i razradu problema s područja vizualnih komunikacija. Na žalost, program i ideje ove grupe ostale su samo fragmentarno realizirane; one su ostvarene samo u plastičkom oblikovanju izložbenih prostora velesajmova i izložbenih paviljona u Jugoslaviji i gradova zapadne Evrope i Amerike… Zaslugom ove grupe inicirana je, nadalje, problematika industrijskog dizajna; organiziran je Triennale primijenjene umjetnosti i formiran Centar za industrijsko oblikovanje, također u Zagrebu. Uz djelatnost nekih članova grupe (Kristl, Srnec) vezani su zatim i počeci i razvoj danas u svijetu vrlo renomirane zagrebačke škole crtanog filma. Posljednjih godina unutar ove grupe inicirana je također danas aktualna problematika programirane umjetnosti, odnosno novih vizualnih istraživanja (Picelj, Srnec, Richter). Nije stoga slučajno da se u Zagrebu već četiri godine održava i međunarodni Biennale programirane umjetnosti.”[6]
“U lokalnoj sredini grupa EXAT 51 bila je prva i tada radikalna opozicija službenim konceptima umjetnosti socijalističkog realizma i predstavljala je važnu protutežu nazadovanju koje je bilo u toku. Svijest članova te grupe o nužnosti drugačije usmjerene stvaralačke produkcije i umjetnosti općenito, bila je utemeljene na revolucionarnim tradicijama postoktobarske avangarde, na predaji Bauhausa i holandskog De Stijla. U toj idejnoj baštini postojali su već utvrđeni smjerokazi za progresivnu idejnu i metodološku praksu, to više što su se najradikalniji preobražaji u području plastičke djelatnosti dogodili u času i revolucionarnog preobražaja društva, u prvim godinama nakon Oktobra. Nastavljajući — nakon dugog povijesnog prekida — tu najbolju idejnu baštinu prve polovine stoljeća, grupa EXAT 51 postavlja kao svoj glavni zadatak ‘usmjerenje likovnog djelovanja prema sintezi svih likovnih umjetnosti kao prvo i kao drugo, davanje eksperimentalnog karaktera radu, budući da se bez eksperimenata ne može zamisliti progres kreativnog pristupa na području likovnih umjetnosti’.”[7]
EXAT 51 nakon pola stoljeća
Više od punih pet desetljeća nakon objave Manifesta 1951. i izložbe četvorice slikara 1953., skupina EXAT 51 jest jedna od prijelomnih pojava hrvatske umjetnosti i likovne kulture na početku druge polovice XX. stoljeća. Skupina je značajno doprinijela u više oblasti: članovi se zalažu za uvođenje tekovina apstraktnoga slikarstva u sredinu koja takvo poimanje umjetnosti dotada zapravo nije poznavala, zauzimaju se za ideju “sinteze” što podrazumijeva poticanje teorije i prakse urbanizma, arhitekture, industrijskog oblikovanja i primijenjene umjetnosti. Nipošto manje važni nisu ni prilozi pojedinih pripadnika skupine u područjima umjetničke didaktike, kazališne scenografije, grafičkoga dizajna i animiranoga filma. Sve to u oskudnim poslijeratnim materijalnim prilikama, uvjetovane, ograničene slobode u ne samo umjetničkom nego i u socijalnom i političkom djelovanju. U EXAT–u, zapravo, “nije se radilo o apstrakciji nego o slobodi” — tako će samu bît pojave ove skupine naglasiti u jednomu svojem kasnijem sjećanju Radovan Ivšić.[8] Zalažući se za slobodu izražavanja i ponašanja pripadnici ove skupine — drži, također, Ivšić — nisu bili buntovnici, no to nisu ni trebali biti: povijesni trenutak i elementarne potrebe sredine zahtijevale su gradnju, uključivanje u zajednička nastojanja, konstruktivno djelovanje koje nipošto ne treba poistovjetiti s poslušnim priklanjanjem i prihvaćanjem vladajućega političkog poretka. Iako je dao svoj obilan prilog otklonu od represivne ideologije socijalističkog realizma, EXAT nije imao od toga izravne koristi, a kao ključni dokument toga odbacivanja može se navesti znameniti referat Miroslava Krleže na Kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Ljubljani 1952., u komu se izrijekom tvrdi: “Ako se može govoriti o lijevom ili desnom programu, mi smo tendenciozno za lijevo ostvarenje ovih umjetničkih objektivacija. Da se to ne može ostvariti na način diletantske kvaziprogramske lirike kao što je njeguju Tihonov ili Rilski, da se to ne može odraziti fovistički ili po ukusu konstruktivnog i imaginističkog ili apstraktnog slikarstva ili poezije kakva se jalovo njeguje na Zapadu već više od pedeset godina, to je izvan sumnje.”[9] No ako ga i nije prihvatila utjecajna većinska i vladajuća sredina, EXAT nije ni odbijen u sredini svoga djelovanja: mogao je djelovati i to je njegovim pripadnicima bilo dovoljno. “Mi smo zapravo” — svjedoči o tadašnjoj društvenoj i duhovnoj klimi jedan od pripadnika skupine Vjenceslav Richter — “željeli da se može raditi u miru, ali je logika stvari bila takva da je do sraza moralo doći. Sva je sreća da je do toga sraza došlo u vremenu kada su već pucale mnoge zastarjele veze sa staljinizmom, tako da je sve prošlo više ili manje na akademskoj razini. Nije bilo progona, prokletstva, ičeg sličnog. Postali smo, ne znam da li je to za žaljenje, ali postali smo punopravni članovi društva, jer su i okolnosti bile takve.”[10] Tolerirani idejno, a materijalno se izdržavajući obavljanjem drugih poslova, egzatovci su u umjetnosti mogli biti neovisni već prema vlastitim sklonostima; nešto više od toga oni nisu ni tražili, niti su dobili. Kako je vrijeme prolazilo, takva je neovisna intelektualna pozicija dobivala na moralnoj snazi, a buduće umjetničke orijentacije uskoro će pojedine tekovine EXAT–a početi prepoznavati kao svoje prethodnice, što će se izravno dogoditi početkom šezdesetih kada se u Zagrebu utemeljuje međunarodni pokret Nove tendencije u čijim će se prvim dvjema najznačajnijim izložbama naći donedavni pripadnici EXAT–a — Picelj, Kristl, Richter i Srnec (uz Knifera, Bakića i Šuteja). Osim, dakle, vlastitih idejnih i produktivnih priloga, EXAT se kao karakterističan umjetnički i kulturni fenomen pedesetih ukazuje i kao spona u lancu između rijetkih domaćih povijesnih avangardi dvadesetih i širenja neoavangardi šezdesetih, čime se ugrađuje u kontinuitet naprednih problemskih poimanja i procesa u umjetnosti i kulturi vlastite sredine. Više od pola stoljeća nakon prvih nastupa, povijesni fenomen u tadašnjoj kulturi, EXAT 51, još je uvijek na površini povijesne memorije.
(neobjavljeno, 2008.)
[1] Tekst manifesta skupine:
“EXAT 51
— ne vidi razliku između postojećeg okvira naše likovne orijentacije s jedne strane i prostornog koncepta koji izlazi iz usklađenih odnosa proizvodnog i društvenog standarda s druge strane.
— ne vidi razliku između tzv. čiste i tzv. primijenjene umjetnosti.
— smatra da metoda rada i principi na području nefigurativne odnosno tzv. apstraktne umjetnosti nisu izraz dekadentnih težnji, već naprotiv, vidi mogućnost da se studijem tih metoda i principa razvije i obogati područje vizualnih komunikacija u nas.
— djelovanje grupe ostvaruje se u aktualnom vremenu i prostoru, uzimajući kao orijentacijsku i polaznu poziciju naše plastičke potrebe i mogućnosti.
— glede shvaćanja naše stvarnosti kao težnje za progresom u svim vidovima ljudskog djelovanja, grupa vidi nužnost borbe protiv preživjelih shvaćanja i produkcije na području likovnih umjetnosti.
— konačno, svojim glavnim zadatkom smatra da likovno djelovanje treba usmjeriti prema sintezi svih likovnih umjetnosti, kao i to da rad ima eksperimentalni karakter, budući da se bez eksperimenta ne može zamisliti progres kreativnog pristupa na području likovnih umjetnosti.
— smatra svoje osnivanje i djelovanje praktičnim pozitivnim rezultatom razvijanja borbe mišljenja, koja je nužni preduvjet stimuliranja likovnog života kod nas.
Bernardi B., arhitekt, Bregovac Z., arhitekt, Picelj I., slikar, Radić Z., arhitekt, Rašica B., arhitekt, Richter V., arhitekt, Srnec A., slikar, Zarahović V., arhitekt.”
[2] Okrugli stol o EXAT–u, »Apstrakcija, naša, prva«, OKO, 199, Zagreb 1. — 15. XI. 1979.
[3] Igor Zidić, »Naš prostor u umjetnosti«, Život umjetnosti, 1, Zagreb, 1966., str. 32–33.
[4] Radoslav Putar, »Nakon oslobođenja do danas«, katalog izložbe 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj, Umjetnički paviljon, Zagreb, ožujak 1961., str. 28.
[5] Matko Meštrović, »Osobitost i univerzalnost. Jedan pogled na jugoslavensko slikarstvo posljednjeg decenija«, Kolo, 2, Zagreb, veljača 1964., str. 267, ponovno objavljeno u knjizi Od pojedinačnog općem, Mladost, Zagreb, 1967., str. 136.
[6] Vera Horvat Pintarić, »Savremena jugoslavenska umjetnost«, Razlog, 5, Zagreb, 1964., str. 459.
[7] Vera Horvat Pintarić, monografija Vjenceslav Richter, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1970., str. 7.
[8] Radovan Ivšić, »Nije se radilo o apstrakciji nego o slobodi«, monografija EXAT 51, Galerija Nova, Zagreb, 1979., str. 288–289.
[9] Miroslav Krleža, »Govor na Kongresu književnika u Ljubljani 1952«, u knjizi: Miroslav Šicel, Programi i manifesti u hrvatskoj književnosti, Liber, Zagreb, 1972., str. 330.
[10] Okrugli stol o EXAT–u, »Apstrakcija, naša, prva«, OKO, 199, Zagreb 1. — 15. XI. 1979.