Ješa Denegri, EXAT 51 [CROATIAN]
Exat 51
Ješa Denegri
Grupa EXAT (Eksperimentalni atelijer) obavlja u umjetnosti i likovnoj kulturi svoje sredine početkom pedesetih (osnovana 1951.) drastični i prijelomni konceptualni rez na dvama planovima: programski se zalaže za legitimnost apstraktne umjetnosti, tada smatrane potpuno neprihvatljivom, i zbog toga je u opoziciji i prema socijalističkom realizmu i prema lokalnoj modernističkoj tradiciji zasnovanoj na osnovama međuratnog intimizma i ekspresionizma. Grupa (čiji su članovi slikari Ivan Picelj, Vlado Kristl, Aleksandar Srnec, arhitekti Božidar Rašica, Vjenceslav Richter, Bernardo Bernardi, Zdravko Bregovac, Zvonimir Radić i Vladimir Zarahović) okupila se u Zagrebu tijekom 1951., u prosincu iste godine objavljuje Manifest u kojem iznosi svoje programske stavove, početkom 1953. slijedi izložba slikarskog krila grupe u Zagrebu i Beogradu, izazivajući u oba nastupa znatnu pozornost javnosti s polemičkim učincima pro et contra. Osim zalaganja za apstrakciju, osnovni cilj grupe je “sinteza likovnih umjetnosti” u sklopu moderne arhitekture i borbe za razvoj industrijskog dizajna u sredini u kojoj su pothvati u toj disciplini bili na samom početku. Ne mogavši, međutim, u optimalnom rasponu ostvariti sve svoje zamisli zbog oskudne poslijeratne materijalne stvarnosti, grupa je skromnije sintezne intervencije učinila opremajući izlagačke paviljone na privrednim sajmovima u zemlji i inozemstvu, dok se na planu umjetnosti iskazala u području slikarstva najbližem jeziku geometrijske apstrakcije, kakvo se otprilike u isto vrijeme, dakle početkom pedesetih, javlja u više europskih zemalja (grupa Espace u Francuskoj, Movimento Arte Concreta i Forma Uno u Italiji, Nine Abstract Artists u Velikoj Britaniji). Da su članovi zagrebačke grupe bili pravovremeno uključeni u njima srodna međunarodna zbivanja potvrđuje podatak o izlaganju na Salonu des Réalites Nouvelles, promotivnoj izložbi apstraktne umjetnosti u Parizu 1952., gdje nastupaju čak prije negoli u vlastitoj sredini. Po svojim osnovnim programskim i koncepcijskim svojstvima grupa je karakterističan fenomen ranih pedesetih kao povijesnog trenutka u komu se slikarstvo geometrijske apstrakcije može shvatiti kao tipični amblem tadašnje duhovne klime za koju će talijanski kritičar Piero Pacini, pišući o situaciji u vlastitoj kulturi, dati sljedeću vrlo uvjerljivu i, za sve ostale srodne pojave među kojima i za EXAT 51, primjenjivu dijagnozu:
“U društvu koje nastaje nakon razaranja i gorčine rata, ideja geometrije javlja se kao jedan novi mit: on u isto vrijeme sadrži mit solidnosti i praktičnosti budući da podsjeća na arhitekturu. Geometrija je na sceni ranog poslijeratnog perioda jedan od znakova optimističke i svjesne obnove.”[1]
Kada je grupa EXAT 51 definitivno završila svoje djelovanje i postala dio kulturne baštine sredine u kojoj je nastala, dva povijesna suda vjerno i precizno rezimirala su njezinu problemsku ulogu: prvi, Matka Meštrovića:
“U Zagrebu mogu se sresti predstavnici geometrijskog apstraktnog slikarstva i sljedbenici Bauhausa koji su 1952. nastupili s kompletnim likovnim programom sagledavajući funkciju umjetnosti u najširem smislu preobrazbe cjelokupne plastičke realnosti i napuštanja tradicionalnog pojma umjetnika sa svim njegovim opterećenjima, u korist novog tipa likovnog kreatora sposobnog da pridonese podizanju materijalne kulture… Obim programa Exatovaca u vrijeme tek prvih zamašnih koraka industrijalizacije zemlje i u uvjetima zaostale materijalne kulture javio se kao potreba programiranog kulturnog razvitka ali nije mogao biti prihvaćen upravo zbog nedostatka takvog razvitka, odnosno zbog nemogućnosti da se u danim uvjetima nađu načini njegove aktualizacije”,[2]
i drugi, Vere Horvat Pintarić:
“Svijest članova te grupe o nužnosti drugačije usmjerene stvaralačke proizvodnje i umjetnosti općenito, bila je temeljna na revolucionarnim tradicijama postoktobarske avangarde, na predaji Bauhausa i holandskog De Stijla. U toj idejnoj baštini postojali su već utvrđeni smjerokazi za progresivnu idejnu i metodološku praksu, to više što su se najradikalniji preobražaji na području plastičke djelatnosti dogodili u času i revolucionarnog preobražaja društva u godinama nakon Oktobra. Nastavljajući — nakon dugog povijesnog prekida — tu najbolju idejnu baštinu prve polovine stoljeća, grupa EXAT 51 postavlja kao svoj glavni zadatak usmjerenje likovnog djelovanja prema sintezi svih likovnih umjetnosti kao prvo, i kao drugo, davanje eksperimentalnog karaktera budući da se bez eksperimenta ne može zamisliti progres kreativnog pristupa na području likovnih umjetnosti.”[3]
Ista autorica, na drugom mjestu:
“Izvanredno pozitivna djelatnost ove grupe očitovala se u proteklom razdoblju ne toliko na području geometrijske apstrakcije koliko u inicijaciji teorijskoj razradi nekih vrlo aktualnih problema suvremenog društva. Grupa je u svom vrlo jasno formuliranom programu istakla ne samo značenje autonomnih plastičkih vrijednosti vizualnih umjetnosti, nego je kao svoj glavni zadatak istakla usmjerenje djelovanja prema sintezi plastičkih umjetnosti kao i razradu problema s područja vizualnih komunikacija.”[4]
Iz ovih tvrdnji, kao i ostalih uvida u historijat EXAT–a, proizlazi zaključak da je grupa nastala ne samo kao posljedica nego je djelovala i kao inicijator i promotor duhovne i materijalne obnove u kulturi svoje sredine nedugo nakon okončanja Drugoga svjetskog rata. U takvim prilikama grupa nastoji da djeluje konstruktivno, dakle u prilog i u sklopu (a ne protiv) tadašnjega socijalističkog društva u izgradnji, ali u tom smjeru i cilju djeluje s istinskim uvjerenjem svojih pripadnika, a nipošto na traženje, po narudžbi, niti uz potporu vlasti koja je grupu tolerirala ne više od ostalih umjetničkih pojava istoga povijesnog trenutka. Zasnivajući drukčije poimanje lika umjetnika koji djeluje ne više kao atelijerski usamljenik i galerijski izlagač nego kao eksperimentator u raznim medijima, zahtijevajući izmjenu njegove tehničke i operativne spreme, grupa je začetnik mentaliteta druge linije” u prvoj polovici pedesetih, postajući principijelnim uzorom ponašanja ostalim alternativnim pojavama u hrvatskoj i jugoslavenskoj umjetnosti bez obzira na to što će one kasnije djelovati u izmijenjenim kontekstima i iskazivati se u drukčijim izražajnim jezicima i postupcima.
[1] Piero Pacini, Gualtiero Nativi, katalog izložbe u Galeriji Michaud, Firenca, 1976.
[2] Matko Meštrović, »Osobitost i univerzalnost. Jedan pogled na jugoslavensko slikarstvo posljednjeg decenija«, Kolo, 2, Zagreb, veljača 1964., str. 64–70, ponovno objavljeno u knjizi Od pojedinačnog općem, Mladost, Zagreb, 1967., str. 131–140, drugo izdanje DAF, Zagreb, 2005., str. 129–137.
[3] Vera Horvat Pintarić, »Suvremena juogslavenska umjetnost«, Razlog, 5, Zagreb, 1964., str. 459.
[4] Vera Horvat Pintarić, tekst naveden u napomeni 1.
»Unutar ili izvan ‘socijalističkog modernizma’. Radikalni stavovi na
jugoslavenskoj umjetničkoj sceni 1950–1970.«,
Zbornik Šezdesete, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2007.;
Zbornik za Staneta Bernika, Ljubljana, 2009.