Ješa Denegri, Dnevnik nepristajanja Josipa Vanište na “vrijeme zlo” [CROATIAN]
Dnevnik nepristajanja Josipa Vanište na “vrijeme zlo”
Ješa Denegri
Kada se činilo da je na nedavnoj (“ukinutoj”) retrospektivi u Muzeju suvremene umjetnosti na jednomu mjestu napokon okupljen ukupni opus Josipa Vanište i kako je tom prigodom sjedinjen slikarski/crtački i izvangorgonski, te gorgonski i postgorgonski ogranak toga opusa, umjetnička i šira kulturna sredina njegova djelovanja sučeljena je s još jednim umjetnikovim likom, uistinu nezaobilaznim za puno i pravično razumijevanje “fenomena Vaništa”. Riječ je, naime, o ciklusu od više od stotinjak “radova na papiru”, nastalih između 1990. i 2000. godine, što ih je u sažetom izboru Marinko Sudac, prema vlastitoj koncepciji i ideološkoj poziciji, prvi puta prikazao na jednovečernoj izložbi Tranzicija (zajedno s ruskim umjetnicima Olegom Kulikom i parom Plavi nosovi) u Villi Polesini u Poreču 30. kolovoza 2013. godine. Potom ih je u istom sastavu sudionika znatno opsežnije predstavio na izložbi Transition and Transition u Muzeju Ludwig u Budimpešti u veljači 2014., popraćeno studijskim tekstovima Petra Ćukovića From the Archives of the Transition i Željka Kipkea The Transition of Croatian Society by Josip Vaništa u monografiji objavljenoj u povodu spomenute izložbe. Tek sada nam je, dakle, Vaništa (ako se u njegovu opusu ne krije još neko od sličnih iznenađenja) poznat u cijelom rasponu svojih preokupacija, a upravo s ovim ciklusom on sa stajališta etike umjetničkoga ponašanja u jednome konkretnom povijesnom trenutku zavrijeđuje posebno uvažavanje.
O čemu se, zapravo, u ovom slučaju radi? Otkriva se, naime, naknadno da je Vaništa tijekom devedesetih, u osami svojega svakodnevnog životnog okruženja, na stranicama tadašnjega dnevnog tiska pronalazio i izrezivao napise i fotografije sa sadržajima užasnih ratnih i poratnih zbivanja, dovodio ih je, po nekomu vlastitom mjerilu, u međusobne veze i lijepio ih na listove papira A4 formata, praveći tako jedan jedinstveni tekstualno/ilustrativni dnevnik koji se danas čita i gleda poput kronike jednog vremena čijih strahota nitko, pa tako ni ovaj i inače toliko povučeni i usamljeni stariji čovjek, jednostavno nije mogao ostati pošteđen. U jednom razgovoru u tekstu pod karakterističnim naslovom »Vaniština žestoka i potresna kritika Tuđmanovih devedesetih« (Jutarnji list, 6. II. 2014.) povjerio se novinarki Patriciji Kiš u kakvom je raspoloženju ove listove pravio:
“Tih sam godina bio deprimiran, rušio mi se svijet. Nitko od mojih nije stradao u ratu, no ono što sam vidio u novinama koje sam čitao, ali i na novinskim stranicama kojima su se zamatali razni predmeti, bilo je jezovito. I puno paradoksa. Izbacio sam sve religije i sve svjetonazore, gledao sam samo zlo… Ovih stotinjak papira uz vijesti zamagljenih značenja čine novinske fotografije mrtvaca koji leže na cestama nesahranjeni, provaljenih pa zapaljenih kuća, svega uništenog do čega je ljudska ruka mogla doći. Društvo poistovjećeno sa smrću…”.
Iako su djelo umjetnika, postavlja se pitanje jesu li ovi listovi prvotno mišljeni i nastali kao umjetnička djela: jer, za njihova autora bili su, čini se, u tome trenu zapravo jedini smisaoni mu načini komuniciranja s drugima, s obzirom da je neke od tih stranica u pojedinim prigodama povremeno odašiljao ponekom od svojih rijetkih vrlo mu prisnih prijatelja. No s vremenom i s promjenom konteksta njihovog poimanja i tumačenja u povijesti umjetnosti i javnoga prikazivanja u institucijama umjetničkoga sustava, ovi se listovi danas s razlogom smatraju umjetničkim djelima svoje vrste, odnosno djelima u čije se kritičko i povijesno–umjetničko razmatranje uvodi spoznaja o tome kako je njihov autor upravo umjetnik koji je svojedobno bio pokretačem i pripadnikom Gorgone, a u skladu s tom zaključuje se da su ovi listovi, zapravo, legitimne tvorevine Vaništine (post)gorgonske umjetničke prakse.
I zaista, s pojedinim postupcima Vaniština gorgonskoga razdoblja ove kolaže načinjene od isječaka novinskih naslova i ilustracija povezuje operativno načelo pronalaženja, preuzimanja i podešavanja nađenog izvanumjetničkog gradiva. Vaništa primjenjuje metodu aproprijacije na dvije razine i na dva načina upotrebe gotovih predložaka: koristi se, naime, fotografijom, ali ne u stadiju izvornoga snimka nego fotografijom naknadno rabljenom u porukama masovnih medija; drugim riječima, fotografijom umnoženom tehnologijom visokotiražnoga novinskog tiska. Posrijedi je, dakle, metoda svojevrsnoga readymadea, prilagođena konkretnim prilikama sredine u kojoj i vremena u kojemu ova produkcija nastaje. Pozivajući se na izjave samoga autora, Petar Ćuković će u svojoj pomnoj analizi dovesti u vezu gorgonskog Vaništu i Vaništu kao tvorca kolaža iz devedesetih godina protekloga stoljeća:
“Nije teško u svemu ovome prepoznati ’gorgonski’ mentalitet: krajnje jednostavne radne aktivnosti, nepridavanje značenja ’djelu’ kao estetskom objektu, ’težnju usmjerenu izvanestetskoj stvarnosti’.”
I dalje:
“Tranzicijski užas, o kojem očito svjedoče ovi Vaništini radovi ima mnogo lica: njime je obuhvaćen totalitet društvenog polja, praktično sve sfere društvenog života — od politike i rata kao njenog najmračnijeg izraza, te ekonomije, masovne kulture, sporta i medija, do intimnog života.”
A Željko Kipke upravo će prema prikazanoj tematici i njezinim značenjima ovu Vaništinu produkciju podijeliti po sljedećim ciklusima: Uglavnom sunčano, Jesenja sonata, Oživljava kulturno ljeto, Božić hrvatske duše, Bespravna gradnja, Naličje hrvatske ljepote, Sexirama, Sitne ribe, Mali oglasi.
Kada je svojedobno 1961. svjedočio o Gorgoni, sâm Vaništa je o njoj zapisao:
“Bježala je od tada snažnog komunizma u iracionalno, nerazumljivo… Gorgona nije imala poruka… Misaona uzdržljivost, pasivnost, pa i indiferentnost bile su iznad golog, ironičnog poricanja svijeta u kojem smo živjeli.”
Ali ničega uzdržljivog, pasivnog, a ponajmanje indiferentnog nema u ovim kolažima nastalim u vrijeme kada nikakvo povlačenje od zadane mu stvarnosti više nije bilo moguće, jednostavno ne bi bilo etički dostojno. U očaju što ga je tada sustizao i obuzeo, Vaništa se latio sasvim jednostavnih sredstava, tu odmah na dohvat ruke, kako bi od njih izradio ova djela neprikrivene optužbe protivne svemu što mu je u realnosti življenja bilo krajnje odbojno. Makoliko da je, dakako, znao da ovim papirima ništa u toj užasnoj stvarnosti neće moći promijeniti, njima se kao nemoćni pojedinac barem moralno iskupljivao i time je ostvario jedno od najuzbudljivijih poglavlja ne samo unutar vlastita umjetničkog opusa nego i cijele kulturne povijesti sredine u ovom “vremenu zlom” prema kojem je upravo tim djelima iskazao svoj stav odlučnog ljudskog nepristajanja.
(neobjavljeno, 2014.)