Ješa Denegri, Desetljeće bez Julija Knifera [CROATIAN]
Desetljeće bez Julija Knifera
Ješa Denegri
Proteče skoro cijelo desetljeće od konačnog odlaska Julija Knifera (Osijek, 1924.; Pariz, 2004.). Za to je vrijeme neprekidno rasla njegova posthumna umjetnička reputacija, zasad posljednji podatak tome u prilog jest izložba u Galeriji Adris u Rovinju u ljeto 2013. s djelima iz domaćih javnih i privatnih zbirki. Makoliko bilo točno kako je o ovom umjetniku već rečeno sve što se o njemu znalo reći, prigoda je ovo još jednog prisjećanja na Kniferov iznimni opus, poistovjećen s pojmom Meandra, kako glase nazivi većine njegovih slika od kraja pedesetih godina minuloga stoljeća do onih sa samoga konca umjetnikove aktivnosti.
S Meandrima, naime, Knifer nastupa na svojim prvim samostalnim izložbama, od kojih posebno je bitna ona u gorgonskom Studiju G 1962. sa znamenitim Meandrom u kut, te potom ona u Galeriji suvremene umjetnosti 1966. A k tome valja dodati međunarodne skupne izložbe na kojima je Knifer bio sudionikom: od Art Abstrait Constructif International u Parizu 1961., prvih zagrebačkih Novih tendencija iste godine, Konstruktivisten u Leverkusenu 1962., do Oltre l’informale u San Marinu i drugih Novih tendencija 1963., sve odreda krupnih referencija jedne bogate umjetničke biografije, iako se on u to isto vrijeme u sredini svoga umjetničkoga djelovanja i svakidašnjega življenja neprekidno sukobljavao s gotovo nepremostivim materijalnim i statusnim teškoćama. No svemu tome usprkos Knifer je odolio, opstao, s vremenom je stjecao nepodijeljeno povjerenje vlastite sredine, potvrđeno između ostaloga pri kraju karijere i nastupom u selekciji Hrvatske na Biennalu u Veneciji 2001., kako bi prelaskom u Njemačku i Francusku, zahvaljujući brojnim izložbama, osvrtima kritike i otkupima za ugledne kolekcije postigao pred smrt i posmrtno položaj vrlo priznatog i poznatog umjetnika.
Kniferov posebni umjetnički pothvat, čini se, jest u tome što je on uspio motiv jednog drevnog dekorativnog ornamenta kao što je meandar uzdignuti do osobnog umjetničkog znaka kao što je slikarstvo njegovih Meandara. U tome je, dakle, što je uspio jedan “prazni” vizualni motiv, uvodeći ga u medij slikarstva, ispuniti posve iznimnom duhovnošću visoke umjetnosti. Knifer je prihvatio i usvojio meandar kao već postojeći izvanumjetnički podatak, ali ne i kao postdišanovski readymade, zato jer meandar nije materijalni predmet, naprosto nije fizička “stvar”. No sâm izbor motiva meandra bio mu je dostatan za početak, kao ishodište vlastita slikarskoga djela u kojemu nije bilo mjesta niti potrebe za bilo čime drugim. Valjalo je, međutim, ornament meandra uzdići u znak Meandra, a to je on obavio zahvaljujući prilagodbi ovoga motiva tehnici i jeziku (vlastita) slikarstva. Slikarstva vrlo prepoznatljiva među slikarstvima drugih i mnogih slikara, slikarstva posve osobna ne jedino zbog prepoznatljive vanjštine nego, prije iznad svega, zbog duboke duhovnosti kojom Meandri zrače i znače za svakoga tko je u stanju spoznati, osjetiti i prihvatiti njihovo jedinstveno zračenje i značenje.
Meandri su upili u sebe neke od najfinijih povijesnih resursa što su ih uzmogli baštiniti od Maljevičeve uzvišene nepredmetnosti, ali su u tu i takvu baštinu unijeli nova oblikovna i duhovna svojstva kako bi se time uključili u bitno drugačije problemske kontekste suvremene umjetnosti. Strategijom razrade Meandara, svjestan što znači ustrajavanje na jednom jedinom znaku, variranjem, ali ne i ponavljanjem prvotnoga motiva, ujedno sve to dopunjujući svojim veoma lucidnim Zapisima, Knifer se našao u blizini, ravnopravan s ostalima naprosto zato jer je od sviju ostalih znatno drugačiji, brojnih renomiranih imena suvremenih mu umjetnika, poput Newmana i Reinhardta, Stelle i Nolanda, poput Federlea i Halleya, Kiecola i Fridemanna, poput Judda, Andrea, Burena, Toronija, Morelleta, Manzonija, poput On Kaware, LeWitta, Opalke, kao što je to po mjerilu formalnih srodnosti ali i suštinskih duhovnih razlika navođeno u međunarodnoj (P. Pique, H. Weitemeier, F. Malsch) i domaćoj kritici (B. Perica).
Kada je negdje s kraja pedesetih i početkom šezdesetih u proteklome stoljeću krenuo s Meandrima, Knifer, dakako, nije mogao predvidjeti kamo bi napokon mogao stići, no desilo se da su njegovi pojedinačni učinci tekli vremenski usporedno ili su se čak ponegdje podudarili s brojnim poetikama, tendencijama, smjerovima suvremene umjetnosti, poput neokonstruktivizma, minimalizma, slikarstva tvrdih rubova, analitičke apstrakcije, “drugog modernizma”… Ali sve to ništa mu nije oduzelo od njegove posebnosti, štoviše, otvorilo mu je mogućnost uspoređivanja, odmjeravanja s drugima, uključivanja u (ne)odgovarajuće kontekste, jer bez komparativnih relacija sa umjetničkim vrhovima epohe niti jedan opus ne bi mogao postići međunarodnu verifikaciju kakvu Kniferovo djelo — sagledano danas skoro puno desetljeće od njegova odlaska — čini se da posve nedvojbeno zavrijeđuje.
(neobjavljeno, 2013.)