Ješa Denegri, Braco Dimitrijević [CROATIAN]
Braco Dimitrijević
Ješa Denegri
Faktor slučaja u procesu izazivanja jedne konkretne životne situacije kojoj umjetnik svojom svjesnom odlukom može pridati atribute i karakteristike umjetničkog djela jest ona konstanta na kojoj Braco Dimitrijević zasniva temeljne pretpostavke svojega cjelokupnog dosadašnjeg načina rada. Dimitrijević, naime, smatra da se odnos pojedinaca i društvenih grupa prema čitavom nizu fenomena stvarnosti najčešće formira po posve proizvoljnim okolnostima, čije se posljedice potom bez dubljeg provjeravanja prihvaćaju i tako uključuju u fondove “kolektivne memorije” kao neprijeporne vrijednosti mnogih umjetničkih, kulturnih, političkih i povijesnih kategorija, koje kao takve moraju s vremenom prerasti u norme nekih izrazito dogmatskih mentaliteta. Obranu od takvih mentaliteta Dimitrijević ne traži u tome da dokazima prve teze suprotstavi argumente druge antiteze, nego u tome da u nosiocima principa te prve teze pokuša izazvati raspoloženje jedne unutarnje aktivne skepse. Naime, svi njegovi koncepti s motivom “slučajnog prolaznika” kojeg on, po pravilu, bira među ljudima običnih i ni po čemu izuzetnih sudbina, jesu, zapravo, poziv da preispitamo sve one spoznaje koje nisu nastale kao rezultat neposrednih pojedinačnih iskustava nego su posljedica društvenih konvencija kojih se većina ljudi pasivno i nekritički pridržava. Suprotstavljajući se svakome nametnutom apriorizmu, Dimitrijević se zauzima da se uspostave neki krajnje fleksibilni kriteriji za zaključke osobnih motivacija i odluka čime bi se, s onu stranu svake normativnosti, osigurali uvijek novi preduvjeti stalno aktivnih i otvorenih oblika individualnog i društvenog ponašanja.
Ovaj krug ideja Dimitrijević je eksplicirao posredstvom nekoliko tematskih cjelina koje se sažimlju oko ključnog motiva relativnosti vrijednosnog tretmana određenih pojava ili ličnosti. Tako je na svojoj izložbi u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu u veljači 1973. Dimitrijević izložio seriju slika u kojima je bukvalno ponovio formativni princip Pollockova slikarstva, inzistirajući tom gestom plagijata na navodnoj neprimjerenosti povijesnog mjesta koje, s jedne strane, danas pripada Pollocku kao predstavniku jednog već zaključenog umjetničkog pokreta i, s druge strane, djelima koja su puna dva desetljeća kasnije nastala kao svjesna parafraza njegovoj radnoj metodi, uključujući pri tome čitav niz novih umjetničkih iskustava. Na istoj ovoj razini komentara o različitim pojavama i ličnostima suvremene umjetnosti nalazi se i drugi Dimitrijevićev ciklus O šest umjetnika u kojemu on u formi slikovnih ili verbalnih fabula također nastoji relativizirati njihove vrlo istaknute ili pak krajnje anonimne uloge. I nakraju, u primjerima iz ciklusa Prolaznika koje sam slučajno sreo, Dimitrijević je istu ovu misao sada prenio izvan užeg kruga povijesti umjetnosti, postavljajući je u položaj jednog znatno obuhvatnijega vrijednosnog načela. Pri tome je potrebno naglasiti da oblike s kojima je izražavao ove svoje tvrdnje Dimitrijević nikada nije tretirao kao estetsko–plastičke objekte: jer, kao što se u slučaju plagijata, po Pollockovome modelu, koristio sredstvima slikarstva ne zato da bi izrazio pikturalne kvalitete nego da bi na najpogodniji način demonstrirao jedan koncept. Tako se i u ciklusu o “slučajnom prolazniku” koristio sredstvima fotografije, skulpture i memorijalnih ploča ne zato da bi širio medije umjetničkog govora nego da bi što zornije saopćio sâm smisao ideje za koju se uporno zalaže. Dimitrijevićev način rada izražava se s onu stranu funkcije materijalnog objekta koji, istina, još uvijek postoji, odnosno služi samo kao “podloga” za prijenos čisto konceptualne bîti djela koje svoj pravi učinak može ostvariti tek izazovom refleksije u aktiviranoj svijesti gledatelja. Djela ovog tipa ostvaruju se, dakle, samo onoliko koliko uspijevaju naići na odziv u duhu primatelja. Da bi, pak, taj odziv bio što učinkovitiji, Dimitrijević je namjerno odustao od svake daljnje formalne razrade svojeg izražajnog repertoara da bi, nasuprot zahtjevima za evolucijom umjetničkog jezika, ustrajao na uvijek istovjetnom tipu informacije čijim stalnim ponavljanjem nastoji olakšati i ubrzati komunikativnu prisutnost svojih osnovnih idejnih i umjetničkih pretpostavki.
(neobjavljeno, 1974.)