Ješa Denegri, Bit international — (Nove) tendencije — Computer und visuelle Forschung — Zagreb 1961. — 1973. [CROATIAN]
Bit international — (Nove) tendencije — Computer und visuelle Forschung — Zagreb 1961. — 1973.
Ješa Denegri
Nedugo poslije izložbe Die Neuen Tendenzen — Eine europäische Künstlerbewegung 1961–1973, održane u Muzeju konkretne umjetnosti (Museum für Konkrete Kunst) u Ingolstadtu između rujna 2006. i siječnja 2007., priređena je u Novoj galeriji (Neue Galerie) u Grazu, travanj — lipanj iste godine, izložba Bit international — (Nove) tendencije — Computer und visuelle Forschung. Zagreb 1961–1973, na kojoj su — vidljivo iz samog naziva — ponovno u središtu historiografske obrade umjetnička zbivanja u Zagrebu tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, povezana s međunarodnim pokretom Nove tendencije, koji je u Galeriji suvremene umjetnosti imao svoje organizacijsko i izlagačko središte. Autor izložbe u Grazu zagrebački je umjetnik s boravkom u Amsterdamu Darko Fritz, uz suradnju kustosice Margit Rosen, koja je ujedno i pisac jednog od uvodnih tekstova u katalogu. U vrlo su kratkom vremenu priređene čak dvije retrospektive posvećene naslijeđu zagrebačkih izložbi Novih tendencija, obje s novim uvidima i tumačenjima njihove problematike, a to još jednom potvrđuje ne samo međunarodnu povijesnu reputaciju tih priredbi nego upućuje i na današnju opravdanu i razložnu aktualizaciju i revalorizaciju davnih doprinosa spomenutog naslijeđa što je možda iznenađujuće ako se razaberu koncepcija, sadržaj i krajnji cilj retrospektiva u Ingolstadtu i Grazu.
Već je na retrospektivi u Ingolstadtu, dakako uz zasluženu pozornost posvećenu prvim trima zagrebačkim izložbama Novih tendencija (1961., 1963., 1965.) istaknuta ne manje važna problemska specifičnost i važnost četvrte (Tendencije 4, 1968./69.) i pete (Tendencije 5, 1973.), a takvo je stajalište također ponovljeno i za četvrtu izložbu, dapače, posebno je i naglašeno na retrospektivi u Grazu. Time je dovedena u sumnju i umnogome opovrgnuta teza o krizi, čak i o kraju pokreta Nove tendencije nakon njegove treće zagrebačke izložbe 1965. Tu su tezu — imajući na umu oficijalizaciju i komercijalizaciju op–arta poslije izložbe The Responsive Eye u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku iste godine — zastupali pojedini sudionici i kasniji povjesničari ovog pokreta. Nasuprot takvom mišljenju, četvrta izložba, i njezine prateće priredbe, (Kolokvijum, 1968.; Simpozijum, 1969.) označena je kao jedno zasebno i u odnosu na prethodne podjednako važno poglavlje u povijesti ovih pet zagrebačkih izložbi. I ne samo četvrta izložba nego i veliki broj teorijskih priloga povezanih s uvođenjem kompjutora u proces konceptualizacije i realizacije umjetničkih projekata, o čemu se raspravljalo u pojedinim brojevima časopisa Bit international. Taj je časopis izlazio u Zagrebu između 1968. i 1972. u izdanju Galerije suvremene umjetnosti obrađujući teme: teorija informacija, informacijska estetika, kompjutorska vizualna istraživanja, dizajn, konkretna poezija i televizija.
Kao svjedok događaja još se dobro sjećam oštre razmjene suprostavljenih mišljenja (uostalom detaljno dokumentirane u tekstovima objavljenim u trećem broju časopisa Bit international) između Alberta Biasija iz padovanske Grupe N, s jedne, i kompjutorskog umjetnika i znanstvenika Friedera Nakea iz Stuttgarta, te Matka Meštrovića, s druge strane, povezane s kontroverzama oko (ne)prihvatljivosti uvođenja kompjutora u područje vizualnih istraživanja na četvrtoj zagrebačkoj izložbi Tendencija. Biasi je, naime, tada osporio takvu inicijativu, koristeći se sljedećom argumentacijom: “Uvođenje automacije ne služi da se umanji napor čovjeka, niti za veću slobodu u radu, već služi tome da se poveća racionalizacija eksploatacije”. A svoju je intervenciju na zagrebačkom Kolokvijumu u kolovozu 1968. završio pozivom za potrebom “bespoštedne borbe protiv kapitalizma u ideološkoj, političkoj i kulturnoj oblasti. Možda baš zbog tih razloga gotovo svi likovni radnici prošlih Novih tendencija nisu danas prisutni ovdje u Zagrebu. Međutim, moramo se sjetiti da su najsvjesniji od njih angažirani u vlastitoj zemlji pomaganjem studentskih borbi.”
Danas, još više nego u vrijeme kada su izrečeni, ovi Biasijevi stavovi odaju tipičnu radikalnu šezdesetosmašku političku i ideološku retoriku svojevremeno svojstvenu pojedinim ekstremističkim krugovima “tvrde jezgre” unutar pokreta Novih tendencija poput padovanske Grupe N i pariške Grupe za vizualna istraživanja (GRAV). No vrijeme je takve stavove znatno omekšalo, učinilo ih neostvarivim i, u konačnici, povijesno nadvladanim kasnijim i političkim i umjetničkim zbivanjima. S obzirom na sve to potpuno je razumljiva tako izrazita naklonost današnjih mlađih poklonika baštine Novih tendencija, među njima i organizatora retrospektive u Grazu, da kao značajnu stečevinu ovog pokreta — posve suprotno stavu Biasija i njegovih istomišljenika — vide upravo u zasluzi da se u područje vizualnih istraživanja uvede kompjutorska tehnologija. Jer činjenica jest da je upotreba kompjutora u svakodnevnom životu suvremenog čovjeka apsolutno nezamjenjiva, a u takvoj općoj civilizacijskoj situaciji — smatraju Weibel, Fritz i Rosen kao organizatori izložbe u Grazu — ni područje vizualnih umjetnosti ne mogu zaobići ovi opći civilizacijski procesi.
Kompjutor se često koristi u suvremenoj umjetnosti, iako je današnja upotreba kompjutorske tehnologije u vizualnim umjetnostima drugačija negoli nekadašnji jednostavni crno–bijeli crteži i grafike izvedene ploterom. Izrađivali su ih pretežno znanstvenici i tehničari, a manje sami umjetnici, što potvrđuje ranije stečeni dojam da rana kompjutorska grafika više nalikuje nefunkcionalnim laboratorijskim eksperimentima i začudnim igrama, zahvaljujući tehničkim pomagalima, negoli su suptilna i sublimna umjetnička djela. Izuzetak iz cijele ove pionirske produkcije kompjutorske umjetnosti povezane s četvrtom izložbom Tendencija i njezine prateće programe iz 1968./69. predstavljaju luminokinetički objekti Vladimira Bonačića, popravljeni i obnovljeni za izlaganje u Grazu. Oni ukazuju na ovog autora kao na središnju ličnost ukupnog područja ove u početku znanstveno–umjetničke simbioze, a potom i svojevrsne legitimne umjetnosti. On je to postao ne samo zbog svojih izvanrednih objekata nego ponajprije zbog svojih životnih opredjeljenja krajnje posvećenih umjetnosti koju je bezrezervno prigrlio, posve napustivši znanost. Zbog vlastitog umjetničkog zanosa u tom svom strastvenom pregnuću prebrzo je i prerano sagorio.
(neobjavljeno, 2007.)