Ješa Denegri, Bilješka o prvoj Vaništinoj Gorgoni: presudni iskorak od vizualnog k mentalnom [CROATIAN]
Bilješka o prvoj Vaništinoj Gorgoni: presudni iskorak od vizualnog k mentalnom
Ješa Denegri
Jedan iznenadni događaj što mu se zbio negdje u zimu 1960., a činio mu se posve slučajnim, Josip Vaništa opisuje kao presudni trenutak — pokazat će se to tek znatno kasnije — u nastanku umjetničke pojave koja će biti ne samo u domaćem nego i u međunarodnom umjetničkom kontekstu poznata pod nazivom Gorgona. Tada, prisjeća se Vaništa, “prolazeći pored trgovine rabljenom robom u Vlaškoj ulici, nasuprot kina Studio, ugledao sam u izlogu neki nepoznati predmet”, a završetak ove priče, više puta u cijelosti objavljene, dobro je poznat: “Bio je to početak Gorgone”.
Vaništa dalje svjedoči da mu je taj “nepoznati predmet” privukao pozornost zato jer ga je podsjetio “bliskošću prizora preda mnom i mrtvih priroda pedesetih godina na kojima sam unutrašnjost od eksterijera dijelio okomitim raspolovnicama”. Valja mu, dakako, vjerovati da je upravo to bio povod što ga je za tren zaustavio pred izlogom trgovine u Vlaškoj, no pitanje koje ipak traži podrobniji odgovor jest: postoji li neki dublji razlog ovoj zgodi što se ne razrješava jedino opisom iz umjetnikova sjećanja. Moralo bi, naime, postojati još nešto drugo i znatno bitnije što ga je nagnalo na to da iz ovoga slučajnog pogleda proisteknu zamisli s dalekosežnim značenjem, a koje će prijelomno obilježiti ne samo njegovo vlastito umjetničko — što je znatno šire nego samo slikarsko — djelo nego će one pokrenuti i čitavu lavinu zbivanja, primjerice u suradnji s brojnim prijateljima među umjetnicima i povjesničarima umjetnosti okupljenih u nastanku skupine Gorgona.
Da je Vaništa bio samo netko tko kao slikar pred pojedinim motivom reagira prvenstveno vizualnim opažajem, zacijelo bi prošao dalje od zapaženoga prizora i na tome bi se njegov dojam ovoga prolaznog događaja zauvijek završio. No spomenuti je opažaj pao na plodno tlo Vaništine ukupne intelektualne (književne, filozofske, opće kulturne) spoznaje, koji ga je nagnao na razmišljanje o konceptualizaciji viđenog i koji ga je, u konačnici, naveo na iskorak iz omeđenog područja discipline slikarstva. Uslijedit će odluka: dati snimiti intrigantni prizor, fotografiju tiskati, jednu istu tiskanu fotografiju umnožiti devet puta, umetnuti ih među mekane kartonske korice s natpisom Gorgona na naslovnici, takvu tiskovinu dijeliti znancima, na nekoliko adresa u zemlji i inozemstvu razaslati je poštom… Odigrala se time, zapravo, ključna promjena operativne paradigme: mentalna odluka o svemu obavljenom potisnula je dotle u njegovu radu isključivo vladajući čin slikanja, koncept je zadobio prioritet nad vizualnom formom likovnog djela. Taj iskorak od vizualnog k mentalnom dogodio se veoma rano ne jedino u umjetničkoj povijesti uže kulturne sredine tadašnjeg Vaniština djelovanja. Kada se on potom bude poduhvatio slikanja — kao, primjerice, u kapitalnoj Srebrnoj liniji na bijeloj podlozi iz 1964. godine — bit će to prije slikarstvo konceptualnih negoli likovnih svojstava: posrijedi je, naime, slika što posjeduje unaprijed zadani tekstualni opis svoga završnog izgleda, dok je pri tome sâm čin slikanja naknadna tehnička izvedba prethodno utvrđenoga koncepta. Sa svime što je u Vaništinu djelu slijedilo i dakako s prilozima niza ostalih punopravnih sudionika u družini Gorgone, s vremenom je nastajala i u vremenu se potvrdila cijela ova u prvi mah zagonetna pojava, odnedavno sve više uvažavana na ekskluzivnoj međunarodnoj muzejskoj, kolekcionarskoj i povijesno–umjetničkoj pozornici.
Publikacija u povodu izložbe Josipa Vanište Ukidanje retrospektive,
Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, travanj — lipanj 2013.