Ješa Denegri, Bašičević/Mangelos: jedna osoba s dva života [CROATIAN]
Bašičević/Mangelos: jedna osoba s dva života
Ješa Denegri
Osoba u umjetničkoj javnosti poznata pod pseudonimom Mangelos, punim imenom i prezimenom jest Dimitrije Mića Bašičević, doktor povijesti umjetnosti (disertacija i prva monografija o Savi Šumanoviću), likovni kritičar, voditelj Galerije primitivne umjetnosti, teoretičar naivne umjetnosti, voditelj Centra za film, fotografiju i televiziju pri Galeriji (kasnije Muzeju) suvremene umjetnosti u Zagrebu, teoretičar masovnih medija, član redakcija časopisa Spot i Bit international. O njegovim ulogama u svakoj od ovih područja djelovanja — iako nedovoljno — ponešto se zna pa bi stoga bilo suvišno o tome ovdje detaljnije raspravljati. Ali sve te javne funkcije Bašičevića nimalo neće sprečavati da najprije samozatajno, a potom postupno i s vremenom sve intenzivnije njeguje vlastiti alter ego u liku Mangelosa, baveći se djelatnošću koju ni on sâm u početku neće izričito nazivati umjetnošću — otuda pojam noart u nazivu njegova, prema vlastitoj tvrdnji, “privatnog programa” — iako je umjetnost na jedan posve specifičan način to i te kako bila. Prva naznaka o Mangelosu u javnosti jest mali svezak u ediciji “a” u samostalnom izdanju Ivana Picelja 1962.; prvi izlagački nastup u javnosti bit će na izložbi Permanentna umetnost u organizaciji Biljane Tomić u Galeriji 212 u Beogradu 1968., njegova prva samostalna izložba pod nazivom Fenomen Picasso — komentar Mangelosa održana je na Tribini mladih u Novom Sadu 1972. godine. Što je sve radio kao pripadnik Gorgone saznat će se tek 1977. na retrospektivi ove skupine u organizaciji Nene Dimitrijević u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu. Uslijedit će potom — za Mangelosova života i naročito posthumno — brojne izložbe, samostalne i kolektivne, u zemlji i inozemstvu, uvrštavanja u prestižne muzejske i privatne kolekcije, najčešće zaslugom Branke Stipančić, njezinih tekstova, kao i ostalih radova njemu posvećenih, a sve će to napokon ustoličiti Mangelosov umjetnički lik i opus, uzdižući “slučaj Mangelos” u jedno od najzagonetnijih, ali i posebno izazovnih otkrića što ih poznaje povijest domaće i međunarodne novije umjetnosti.
O Bašičeviću/Mangelosu, u ovom spoju povjesničara umjetnosti po prezimenu i umjetnika po pseudonimu, može se govoriti kao o “jednoj osobi s dva života”, od kojih drugi (Mangelosov) u njemu samom, s vremenom, u odnosu na prvi (Bašičevićev) postaje sve privlačniji i pretežniji.
Javna, privatna i opet javna igra ega i alter ega završila je, dakle, u korist Mangelosa, iako to ne znači da je kulturna sredina u kojoj je djelovao sasvim zaboravila i podcijenila doprinose povjesničara umjetnosti i kritičara Bašičevića. Mangelosovi se radovi prikazuju na izložbama, no nipošto se ne može reći da je ovdje posrijedi jedino likovna/vizualna umjetnost, pogotovo nije slikarstvo, mada se služi tehničkim postupkom slikanja. To je, zapravo, svojevrsna simbioza “slike i pisma”, slikanja i pisanja u isto vrijeme, slikanja/pisanja na stranicama učeničkih bilježnica, po podlogama školskih tablica i globusa. Stoga nije dovoljno jedino vidjeti, potrebno je i pročitati što na takvim podlogama i predmetima Mangelos sastavlja i ispisuje rukopisom nesigurnim poput nekog đaka prvaka. I ne samo pročitati nego i shvatiti podtekst ovih priča ili, točnije po Mangelosu, “ne–priča” (non–stories) u kojima se, s mjerom neke nezlonamjerne ironije, iznose podrugljive, podsmješljive, ali i mudre sentencije o stvarnim ili navodnim životnim i umjetničkim istinama ili neistinama. Mangelosovi izvođački postupci isključivo su prostoručni iako je on u pojedinim tekstovima bio sklon veličanju uloge stroja u suvremenoj umjetničkoj produkciji (»Fotografija između znanosti i umjetnosti«, »Fotografija između dvije civilizacije«, oba 1981.). Visoka opća i stručna kultura intelektualca Bašičevića ispreplela se s maštom i instinktom umjetnika Mangelosa, pokazujući da umjetnost neodvojivih mentalnih i senzibilnih svojstava jednako nastaje umom i dušom, znanjem i intuicijom, relativizirajući i umanjujući ulogu tehničkih vještina pri nastanku takvih artefakata. Moguće je zamisliti Mangelosa kako u dugim tihim noćnim satima, sjedeći sam za stolom, ispisuje svoje slike, slika svoje dnevnike i globuse, sve što napravi ostavlja negdje sa strane da pričeka daleke neizvjesne trenutke prepuštanja sudu javnosti do koga mu, barem u početku ovog usamljeničkog truda, nije bilo naročito stalo. Ali u toj tajnoj manufakturi ipak nije mogao ostati posve skriven i nevidljiv, samozatajan i neprimijećen. Vidjeli su ga i primijetili poneki kritičari (točnije rečeno, kritičarke) i od njega znatno mlađi umjetnici kojima će se ukazati iznimno zanimljivim, provokativnim, poticajnim, te će se upravo oni — više od njega samog — pobrinuti da se puste u opticaj plodovi ove neobične umjetničke produkcije. Njihov će poticaj ojačati Mangelosovo samopouzdanje, otvorit će se uzajamna plodotvorna razmjena i javna potpora između ovoga neobičnog veterana–početnika s jedne i nekolicine mlađih ali već poznatih pripadnika Grupe šestorice, s druge strane. A kao nekadašnji pripadnik Gorgone ubirao je i plodove povijesne revalorizacije ove nekada tajanstvene, potom vrlo cijenjene umjetničke pojave, pri čemu je u otkriću dotle skrovite Gorgone upravo on bio njezin valjda najskriveniji sudionik. Sve to je u njemu samom, u toj “jednoj osobi s dva života”, pretezalo na stranu umjetnika Mangelosa što mu je zasigurno donio znatna duhovna zadovoljstva, čak i javnu satisfakciju. Zahvaljujući tomu, posve je u sebi potisnuo sve nekadašnje prilike i neprilike povjesničara umjetnosti i kritičara Bašičevića. Kada se k svemu tome pridoda još i Mangelosova posthumna reputacija, po značaju sasvim rijetka čak i u međunarodnim razmjerima, cijeli ovaj “slučaj” postaje jednom od najčudesnijih priča o nesagledivim i nepredvidljivim zbivanjima u svijetu suvremene umjetnosti.
Iz teksta »Šidska dvojka: odnos Mangelos—Bosilj«, monografija Svet po Iliji, Novi Sad, 2009.