Razgovor Pogačnik – Franceschi
Razgovor s Markom Pogačnikom u kolovozu 2010. godine tijekom priprema za događaj okupljanja i jednodnevnu retrospektivu Grupe OHO u organizaciji Instituta za istraživanje avangarde i Kolekcije Marinko Sudac u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, vodio je Branko Franceschi.
Franceschi: OHO se smatra jednim od vrhunaca umjetničkog stvaralaštva na prostorima bivše Jugoslavije. Četrdeset godina poslije samodokidanja, radikalne ideje koje su vas pokretale postale su dio kulturne baštine, a javnost, pa i mladi umjetnici i povjesničari umjetnici, o njima znaju malo ili ništa. Za uvod počnimo od etimologije, što znači kratica OHO? I potom, kako se to značenje transformiralo primijenjeno na Grupu OHO, Pokret OHO i OHO kao pogled na svijet i odnos prema umjetnosti?
Pogačnik: Najprije smo u mislima imali OHO! kao uzvik čuđenja. Čuđenje smo smatrali osnovnom kvalitetom novog odnosa prema realnosti svijeta. Ono je suprotno od hladnog racionalističkog pristupa. Čudjenje otvara put ka suštini stvari. Prvobitna namjera OHO je bila pronaći put prema autonomnoj suštini stvari. Kasnije smo uočili značenje riječi OHO kao sinteze oka i uha, kao medija kojima smo se posvećivali u prvoj fazi OHO-a. Slovenski: OKO plus UHO = OHO. U toj fazi Grupe OHO puno smo se bavili takozvanim medijalnim sustavima, pa nam je OHO bilo važnije kao posrednička riječ između dva spomenuta čula, kao ono, koje nije niti jedno, niti drugo, nego jest stvar po sebi.
B.F.: Vi ste jedan od utemeljitelja OHO-a, a Vaše tadašnje umjetničko i javno djelovanje neraskidivo je vezano za vaše prijatelje i suradnike iz rodnog Kranja Iztoka Geistera i Marjana Cigliča. Po prelasku na studij u Ljubljanu nazivaju vas Kranjskom grupom. Što je zapravo u malom Kranju omogućilo pojavu i razvitak progresivne i za kulturu tadašnje Jugoslavije i šire utjecajne generacije? Kakvo je stanje danas?
M.P.: Radi se o jednoj kozmičkoj inspiraciji koju sam doživio na jesen 1962. godine kad sam doživio svijet kao beskonačnost kreativnih potencijala. U tom trenutku sam osvijestio koliko je jadan naš boravak unutar Jugoslavenskog svijeta, pa i unutar naše racionalističke civilizacije. Drugi važan momenat je bilo otkriće slovenske dadaističke revije TANK, čiji se primjerak čuva u našoj gimnazijskoj knjižnici u Kranju. Tu sam vidio da postoji umjetnost koja umije izreći istinu o stanju svijeta. Kasnije sam otkrio, da Iztok i Marjan te osjećaje i poglede dijele sa mnom, počeli smo surađivati kao grupa i zajedno smo objavili jedan i jedini broj novina Plamenica (Baklja, op.n.).
B.F.: Većina današnje generacije jugoslavensko društvo šezdesetih doživljava liberalnim. Na Vašem se primjeru situacija doima potpuno drugačijom. Zabranjeno je izdanje srednjoškolskih novina „Plamenica“, Vi ste s Iztokom Geisterom kao urednici srednjoškolci 1963. godine u više navrata ispitivani od policije, a direktor škole je dobio otkaz. Godinu dana kasnije časopis Perspektive u kojem ste objavljivali također je zabranjen, a srodnom časopisu Sodobnost smijenjeno je uredništvo. Kakav je uistinu tada bio odnos politike prema umjetnosti, kulturi i drugačijem načinu razmišljanja? Kako su Vaše ideje primljene od kulturnih moćnika?
M.P.: Doista, iako nenamjerno, uspjeli smo pronaći slabu točku tog sustava. Razvili smo umjetnički jezik u kojem je kao u ogledalu socijalističko društvo vidjelo svoj opaki obraz, naime obraz društva koje je podvrgnuto jednoj prikrivenoj totalnoj kontroli. Političari su bjesnjeli i pokušavali dokazati da smo mi namjerno destruktivni – što smo u nekom smislu i bili. Ali bez destrukcije onog što nije istinito, nema preobražaja u pravcu istinitog.
B.F.: Tko vas je podržavao?
M.P.: Najviše smo se morali sami snalaziti. Radove smo izradjivali iz jeftinih materijala, knjige sam štampao sam na jednoj ručnoj spravi napravljenoj tijekom rata u jednoj partizanskoj štampariji…Ali su nas podržavali intelektualci iz kruga Perspektiva i Sodobnosti kao Rudi Šeligo i Dušan Pirjevec.
B.F.: Tadašnjem socijalističkom kolektivizmu Vi ste suprotstavili kolektiv povezan zajedničkim uvjerenjem u potrebu mirne promjene stvarnosti i to ne na prizemnoj političkoj razini od koje ste doživljavali otpor, nego na onoj suštinskoj, onotološkoj razini posredstvom nadracionalne, sinkretičke percepcije.
M.P.: Iskušenja Kranjskog razdoblja naučila su nas da tog kolosa ne možemo „pobjediti“ na njegovom terenu, nego da treba razviti nekakvo polje drugačije precepcije svijeta i odnosa prema stvarnosti koje će mu konačno izmaknuti tlo pod nogama. Ali to ne vrijedi samo za sukob sa tadašnjom Jugoslovenskom stvarnošću, već i sa modernom antropocentričkom civilizacijom. U tom smislu smo sebe videli kao antihumaniste.
B.F.: U komunikaciji vašeg stvaralaštva prema javnosti prihvatili ste naziv reizam, pojam kojim je Vaš svjetonazor i iz njega proizašlu estetiku označio filozof i kritičar Taras Kermauner. Koje su osnovne postavke reizma i kako su se odražavale u Vašem radu onda i danas?
M.P.: Nikad se nismo u potpunosti složili sa izrazom „reizam“. Mi smo se u stvari puno bavili egzistencijom stvari – ali ne u smislu tadašnjeg „novog romana“, gdje stvari nastupaju umjesto ljudi. Mi smo se bavili percepcijom stvari kao onoga što najniže stoji na ljestvici dobara modernog društva. Taj princip, da svakoj, pa i banalnoj stvari priznajemo njezinu autonomiju, kasnije sam sa Iztokom Geistrom, ali svaki za sebe, razvio u princip neantropocentrične ekologije, kod koje se biljkama, životinjama i elementarnim bićima priznaju ista prava, kao što su ona koje sebi pridržava moderni čovjek.
B.F.: OHO poimanje umjetničkog stvaralaštva nije prihvaćalo razdvojenost, već je skladu s reističkim postavkama prakticiralo sintezu glazbe, poezije, teatra, vizualne umjetnosti, filma itd. Časopisima i knjigama pridavali ste istu važnost kao i izložbama.. S današnje se pozicije to doima proročanskim, kao uostalom i Vaše prezentiranje vlastitog tijela na izložbi 1965. godine umjesto Vašeg odbijenog rada.
M.P.: Tada još nismo znali za body-art, fluxus, konceptualnu umjetnost, land-art…Za to smo saznali tek kada su nas krajem 1967. godine u Kranju posjetili Biljana Tomić i Ješa Denegri. Oni su prepoznali suvremenost našeg rada i otvorili nam put u Jugoslavenski prostor. Mi smo slijedili svoju intuiciju i interakciju između različitih spomenutih medija. Na taj je način nastao kreativni tok, koje je očito bio u rezonanciji sa duhom vremena i on nas je vodio od projekta do projekta na skoro ekstatično-kreativan način. Tu je još inspirativna uloga pop-kulture sa Beatlesima na čelu… pa filozofija Wittgensteina i Zen budizma.
B.F.: Fluktuacija suradnika oko jezgre OHO-a bila je ogromna. Potom tu su i paralelne Grupe poput Kataloga, u kojoj ste bili i član i s kojom ste izlagali kao OHO. Danas se doima paradoksalnim da su članovi istovremeno bili Slavoj Žižek i Dimitrij Rupel. Da li je riječ o duhu vremena?
M.P.: Pored spomenute rezonacije sa duhom vremena postoji i naša svjesna odluka, da stvaramo nekakvu paralelnu kulturu, koja bi obuhvaćala sva područja civilizacije, a ne samo područje umjetnosti. Naziv „Katalog“ znači, da bi ta nova kultura obuhvaćala puno različitih pristupa novoj realnosti, koji se nalaze jedan pored drugog poput, na primjer, različitih vrste cipela u katalozima robnih kuća. Ljudi su se osjećali nadahnuti našim idejama, dodali svoj prilog i poslije otišli svojim putem.
B.F.: Unatoč dramatičnog početka, uspjeh OHO-a bio je brz i dalekosežan. Izlagali ste u svim vodećim institucijama i kulturnim centrima Jugoslavije, a još 1970. godine u MoMA-i. Svega nekoliko mjeseci kasnije kolektivno ste objavili dokidanje Grupe i odustajanje od svijeta umjetnosti. Sa istomišljenicima se povlačite u djevičansku dolinu Vipave gdje u projektu Obitelj iz Šempasa težite ostvarenju harmonije pojedinca, komune i prirode kroz poistovjećivanje umjetnosti i života. Život u Šempasu u izvjesnim je krugovima u vrijeme moje mladosti imao status legende. Kako se živjelo u Šempasu i kako je projekt okončan?
M.P.: U svari mi nikad nismo prekinuli svoj rad. Ukinuli smo se samo kao zvanična grupa OHO koja je počela uspješno funkcionirati unutar umjetničke scene. Mi to u smislu početnih vizija o revolucioniranju moderne racionalističke civilizacije, nismo željeli. Ukinuli smo se, da bi mogli nastaviti na nekoj drugoj razini, gdje umjetnost i svakidašnji život ne bi bili razdvojeni. U Šempasu smo htjeli izgraditi arhetipsku čeliju nove kulture, koju danas nazivam „geokulturom“. Pri tom je od odlučujuće važnosti nov, ko-kreativan odnos prema planetu Zemlji i prirodi, čiji dijelom čovjek jest. Zbog toga smo se odlučili za formu zemljoradničke komune, koja je bila kreativna takodje na polju umjetnosti – Jugoslavensku umjetnost smo na primjer predstavljali na Venecijanskom bienalu 1978, koji je bio posvećen odnosu izmedju umjetnosti i prirode.
B.F.: Vaš samostalni rad u potpunosti je zasnovan na holističkoj viziji umjetnosti. Razvili ste metodu liječenja tla, Zemlje, monolitnim kamenim stupovima koje pozicionirate na litopunkturne točke u pejzažu ili urbanom tkivu, postupak koji je najlakše predstaviti usporedbom s akupunkturom. U Zagrebu ste jedan monolit predstavili ispred Muzeja suvremene umjetnosti i on se referira na jednog drugog, po Vašem mišljenju, ezoterijskog umjetnika. Koji je bio povod?
M.P.: Mislite na Ivana Meštrovića i njegova tri rada s kojima je po mojim geomantskim istraživanjima uspostavio princip Trojstva u Donjem gradu: Zdenac života, spomenik Strossmajeru i Umjetnički paviljon. Mislim na princip Trojstva u smislu sakralnog krajolika, kako se formirao poslije paleolitika kroz različite kulture. Time je Meštrović dao značajni pečat identitetu „starog“ Zagreba. Ja sam pomoču tog megalita i triju kozmograma od bronce, koji se na njemu nalaze, taj princip prenio na područje Novog Zagreba. Četvrti kozmogram na megalitu odnosi se na značaj mjesta na kojem je megalit postavljen. To je mjesto uzemljenja u jezgru planete. Ali ne zaboravite i na „Solarni pleksus Evrope“, kompoziciju od 45 megalita, koju sam sa suradnicima iz Hrvatske i Evrope postavio na Otoku Hrvatske mladeži na Jarunu.
B.F.: Odustali ste od umjetnosti kao od sustava zatvorenog u samog sebe i kakvog je razvila Zapadnjačka kultura, ali nikad niste odustali od umjetnosti. U kakvu umjetnost vjerujete i kakvu ulogu danas umjetnosti pridajete?
M.P.: Vjerujem u umjetnost koja je sposobna utjeloviti protutežu modernoj racionalističkoj kulturi. Umjetnost umije biti iracionalna, osjetljiva i stupati u duhovna područja koja racionalizam po svojoj prirodi mrzi i prikazuje ih kao ezoteriju. Na taj način može biti kreativna u vraćanju ravnoteže na naš planet, ravnotežu između racionalnog i intuitivnog. Ako se ne bi zatvarala u svoj imaginarni svijet, umjetnost bi mogla igrati komplementarnu ulogu nauci. Na drugoj strani vidim umjetnost kao relativno slobodan prostor unutar kojeg se mogu razviti nove vizije integralnog čovjekovog bića i cjelovite civilizacije, koje bi mogle, potom, mogle zaživjeti u svakidašnjoj realnosti.
Marko Pogačnik i Branko Franceschi 3.8. 2010