Ješa Denegri, Željko Kipke: primarni i elementarni postupci u grafici [CROATIAN]
Željko Kipke: primarni i elementarni postupci u grafici
Ješa Denegri
Protekla su skoro puna četiri desetljeća od nastanka jedne serije grafičkih listova Željka Kipkea, prvi put javno prikazanih na umjetnikovoj samostalnoj izložbi u Galeriji Grafičkog kolektiva u Beogradu, nedugo nakon što su samo četiri lista iz te serije u vlasništvu Kolekcije Marinko Sudac bila uvrštena u izložbu Tabula rasa u Gliptoteci HAZU u Zagrebu u lipnju i srpnju 2013. Istodobno s tim grafikama Kipke je radio na svojim ranim primarnim i analitičkim slikama, koje su doživjele povijesnu valorizaciju u dva navrata, na izložbama Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu i u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu te na izložbi Primjeri primarnog i analitičkog slikarstva u Jugoslaviji 1974–1980 u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku, sve to 1982. godine. Budući da je od tih događaja proteklo dugo vremena, čini se potrebnim, barem u najsažetijim crtama, podsjetiti na okolnosti u kojima je sredinom sedamdesetih godina XX. stoljeća slikarstvo nazvano primarnim ili elementarnim bilo jednom od tada aktualnih umjetničkih tendencija.
Zbilo se to, naime, u vrijeme kada su se, u atmosferi preispitivanja samih temeljnih svojstava umjetničkih jezika pokrenutih pojavom konceptualne umjetnosti, tome srodni procesi proširili i na područja klasičnih umjetničkih disciplina, prvenstveno na slikarstvo, rjeđe na skulpturu, sasvim rijetko na crtež i grafiku. Iako se u prvi mah činilo kako se primarni i analitički postupci jedino i isključivo bave internim medijskim i tehničkim operacijama, u biti radilo se o znatno dubljim razlozima i dalekosežnijim ciljevima kojih je pravi smisao sažeo Tomaž Brejc u tekstu »Primarno, elementarno, procesualno: alternativni modeli aktuelne slikarske prakse« u katalogu Petog Trijenala u Beogradu 1977.: “Samostalnost primarnog ili procesualnog slikarstva… ne označava nikakvu hermetičnost ili larpurlartističku bezbednost u teoriji i optičkom minimalizmu, već dokazuje nužni zahtev političke realnosti našeg vremena da se krajnje kritički provere sredstva koja umetnicima stoje na raspolaganju.” A to je, drugim riječima, podrazumijevalo da su se tadašnji zastupnici primarnih i analitičkih slikarskih postupaka sasvim svjesno — upravo je to bio zahtjev političke realnosti našega vremena — željeli baviti takvim postupcima kako bi njima ostvarili puni nadzor nad vlastitim djelom i time onemogućili da se njihovim umjetničkim izjavama nametnu dodatna i konkretnom umjetničkom činu neprimjerena ideološka ili bilo koja druga proizvoljna čitanja i tumačenja značenja.
Tijekom 1977. godine Kipke je, dakle, realizirao oko 30 grafičkih listova u tehnikama dubokog tiska, suhe igle i litografije, podijeljenih, prema zahtjevu autora, u osam ciklusa, sukladno medijskim postupcima i upotrijebljenim materijalima, a čiji nazivi glase: Jetkanje, Crna, Crvena, crna i zelena, Suha igla, Metal i papir, Štampanje radi štampanja, Prelamanje metalne ploče i Pretisci. Autor o osobinama ovih listova tvrdi: “Postupci s grafičkim papirom, metalnim ili kamenim podlogama te grafičkim bojama vrlo su blizu primarnim slikarskim postupcima, ali rezultat je isključivo u domeni grafičkog iskustva, više ili manje lišenog iluzionističkog učinka.”
Danas se ti radovi — više od puna tri i pol desetljeća od nastanka i dosad nikada u cijelosti izloženi — ukazuju ne samo kao poglavlja jedne relativno daleke umjetničke povijesti nego kao veoma svježe i reklo bi se trajno vrijedeće karakteristike tvorevina kulture grafičkog oblikovanja. Jer, prije no što će postati prikaz, predodžba, priča, poruka, svaki valjani grafički list treba iznad svega biti grafika u svome temeljnom medijskom statusu, dakle grafika (grafika—grafika, grafika=grafika) kao specifična i ni s kojom drugom podudarna umjetnička disciplina. Baviti se internim i imanentnim problemima medija i (meta)jezika bilo koje pa tako i umjetnosti grafike iznimno je težak i vrlo zahtjevan kreativan izazov u čija se rješavanja mogu upustiti tek oni rijetki autori koji umiju produbljeno misliti i tehnički krajnje precizno i medijski adekvatno ispunjavati vlastite umjetničke namjere i zadatke. A tek kada je umjetnik posve ovladao ne samo operativnim postupcima nego kada je temeljito (pre)ispitao konceptualne i u krajnjoj konzekvenciji ideološke premise vlastite umjetničke pozicije — kao što je na primjeru ovog umjetnika evidentno — tek tada smije tvrditi kako dobro zna čime se, zapravo, bavi i napokon kome se obraća i što očekuje od društvene i kulturne okoline u kojoj postoji i djeluje.
Galerija Grafički kolektiv, Beograd 2014. i katalog izložbe Grafički listovi, gramofoni i tonzure,
Gliptoteka HAZU, Zagreb, veljača — ožujak, 2015.