Ješa Denegri, Uz “Ukinutu retrospektivu” Josipa Vanište [CROATIAN]
Uz “Ukinutu retrospektivu” Josipa Vanište
Ješa Denegri
Zbog jedne slučajne “frojdovske omaške” u elektronskoj pošti između umjetnika Josipa Vanište i kustosice njegove izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti Nade Beroš, izložba o kojoj je riječ ponijela je naziv Ukidanje retrospektive, što će se potom, iako posve nenamjerno, pokazati vrlo primjerenim načinu na koji je ova “ukinuta retrospektiva” oboje sudionika u ovom pothvatu zamišljena i ostvarena. Vaniština izložba, naime, već u samom polazištu nije koncipirana kao standardna muzejska retrospektiva u kojoj je umjetnikov opus razmatran s vremenskim slijedom nastanka pojedinih etapa nego je u postavu i u katalogu umjetnikova ostavština predočena i obrađena po pojedinim problemskim područjima, narušavajući time strogu kronologiju i podjelu toga opusa po fazama i tipologijama predgorgonskog, gorgonskog i postgorgonskog razdoblja. Tako je potisnuta i gotovo poništena dotada — u nekim tumačenjima naoko kontradiktorne Vaništine slikarske i izvanslikarske produkcije — često uvriježena podjela po “dva ključa” interpretacije. Posumnjalo se u pretpostavku o postojanju “dvojice Vaništa”, onog izvangorgonskog i unutargorgonskog, da bi se sve što je umjetnik napravio napokon stopilo u jednu jedinu njemu nedvojbeno pripadajuću cjelinu u kojoj su svi njezini dijelovi tek ravnopravne i punopravne čestice jednog integralnog — od najranijih slika i crteža do nedavnih uradaka u različitim postupcima — posve osobnog “cjelovitog umjetničkog djela”. Time kao da je još jednom potvrđena davna tvrdnja kritičara Radoslava Putara, kompetentnog poznavatelja Vaniština opusa i njegovoga gorgonskog druga, po kojemu su upravo “ti crteži najopsežniji i najpotpuniji krug Vaniština gorgonskog svijeta. To je sama dokumentacija i posljedak njegove Gorgone koje je on najautentičniji autor i (neću reći: žrtva).”
No ako je na domaćoj umjetničkoj sceni ova umjetnikova “ukinuta retrospektiva” htjela ili uspjela postići “povijesni kompromis” među zagovornicima postojanja “dvojice Vaništa”, u ekskluzivnim međunarodnim umjetničkim krugovima i u skladu sa suvremenim teorijskim mjerilima neosporna pozornost pripada ne toliko samom “gorgonskom Vaništi” koliko ukupnom “fenomenu Gorgona”, a posebice istoimenom antičasopisu, kojima je upravo Vaništa bio idejnim i provedbenim pokretačem. Naime, fenomen Gorgone i sve što se pod tim pojmom razumijeva, u posljednje je vrijeme postigao znatnu međunarodnu reputaciju, potvrđenu izlaganjem kompleta ili pojedinih brojeva ovog antičasopisa na prestižnim izložbama u svijetu i potražnjom za ovom tiskovinom na tržištu suvremenim umjetninama i njihovom nabavkom za vrlo ugledne kolekcije među kojima je i ona njujorškoga Muzeja moderne umjetnosti. A cijela priča o ovom fenomenu započela je prije više od pola stoljeća, jednoga dana koncem 1960. godine kada se slikar Vaništa, vođen tko zna kakvom, možda i njemu samom nedovoljno znanom pobudom, na tren zaustavio pred krajnje oskudnim izlogom jedne trgovine s rabljenom robom u zagrebačkoj Vlaškoj ulici. Umjesto da spokojno krene dalje, Vaništa je odlučio učiniti sljedeće: dao je snimiti zatečeni prizor, tiskati fotografiju umnoženu devet puta, umetnuti fotografije u korice s natpisom Gorgona na naslovnici tiskovine koja će se dijeliti od ruke do ruke rijetkim zainteresiranim ili razašiljati poštom na odabrane adrese. A kada mu se uskoro u ovoj, činilo se u prvi mah, zaludnoj akciji pridružilo i još nekoliko prijatelja, uslijedit će danas dobro znana no i nikada posve odgonetnuta produkcija: pojavit će se autorski brojevi antičasopisa Gorgona pripadnika ili suradnika skupine, od Knifera, Kožarića, Jevšovara, Horvata do Vasarelyja, Rotha, Pintera (uz, nažalost, neostvareni broj Manzonija). Teza je, dakle, ovog napisa sljedeća: sve što je slikar, crtač, pisac, sveučilišni profesor, kulturni djelatnik i protokonceptualni umjetnik Vaništa ostvario i za sobom ostavio, što je opsežno prikazano na ovoj “ukinutoj retrospektivi”, neosporno je tvorevina “jednog Vanište”, no u svemu tome ipak kao da nenadmašnom ostaje ona njegova intuicija i invencija što će uroditi — zajedno s ostalim sudionicima u ovom neponovljivom “udruženom umjetničkom pothvatu” — nastankom fenomena Gorgone, danas jedinstvenoj legendi, ali i primjetnoj i značajnoj činjenici u međunarodnoj umjetničkoj povijesti druge polovice XX. stoljeća.
Povijesna revalorizacija Gorgone i gorgonskoga Vanište krenula je 1977. izložbom u Galeriji suvremene umjetnosti i uvodnim tekstom Nene Dimitrijević u katalogu, nastavila se brojnim prilozima drugih autora i stigla je do sadašnjeg stadija Vaništine “ukinute retrospektive” u Muzeju suvremene umjetnosti. Iz sadržaja ove izložbe i prateće joj publikacije razabire se da je Vaništa umjetnički i intelektualno bio spreman upustiti se u čin pokretanja antičasopisa Gorgona (i svega ostalog što će potom u djelovanju skupine uslijediti) upravo zahvaljujući duhovnom horizontu stečenom u sredini njegova formiranja: slikarskim poukama što ih je primio od Marina Tartaglije, probranom lektirom klasika domaće i svjetske literature a naročito tada učestalih prijevoda modernih pisaca i filozofa od aktualnog egzistencijalizma do zanimanja za kulturu Dalekoga istoka, osobnim visoko kultiviranim načinom ophođenja unutar uže i šire okoline svojega djelovanja, jednom riječju, zahvaljujući ukupnom svjetonazoru što ga je stjecao i dijelio zajedno s ostalim drugarima u Gorgoni. Rani datumi rađanja i postojanja skupine, uspoređeni čak i s najekstremnijim istodobnim bliskim im događajima u svijetu, u vremenskom i problemskom podudaranju s fenomenom Fluxusa, dokazuju da Gorgona kao umjetnička pojava nije pokrenuta zbog nekoga trenutnog utjecaja izvana, iako je težila što tješnjim kontaktima sa sebi srodnim pojedincima i zbivanjima sa šire europske scene. “Fenomen Gorgona” — a to su cjelokupni opusi sviju pripadnika skupine u vrijeme njezina postojanja otprilike između 1959. i 1966. — zapravo je proistekao iz temelja plodonosne duhovne i kulturne klime poratnoga Zagreba, ali i zbog gorgonaške tihe opozicije i opstrukcije neprihvatljive im društvene stvarnosti. Zato je pojava Gorgone autentična i autohtona posljedica sredine i doba u kojima je sazrijevala, i upravo zbog toga i jest danas prepoznata kao primjetna i značajna činjenica međunarodne umjetničke povijesti druge polovice XX. stoljeća.
Oris, 83, Zagreb, 2013.