Ješa Denegri, Povijesna vrijednost i ponovna aktualnost Malampija Eugena Fellera [CROATIAN]
Povijesna vrijednost i ponovna aktualnost Malampija Eugena Fellera
Ješa Denegri
Vrlo rijetki su primjeri da jedan malobrojni slikarski ciklus poput Malampija Eugena Fellera, nastao prije nešto manje od punih pola stoljeća, postigne i do danas zadrži visoko mjesto u umjetničkoj povijesti vlastite sredine. Podaci iz umjetnikove biografije ukazuju da je Feller svoju prvu samostalnu izložbu imao u Zagrebu još 1959. godine. Ubrzo su ga zapazili pojedini pripadnici Gorgone i upravo će ciklus Malampije u siječnju 1962., a na poziv članova ove skupine, prikazati u legendarnom Studiju G. Uslijedit će potom duge godine vladavine drukčijih umjetničkih poimanja pa će se u takvoj duhovnoj klimi i sâm umjetnik, s vremenom, pokolebati oko tih svojih ranih mladenačkih pothvata. No naišao je trenutak zaslužene revalorizacije: Malampije će se ponovno naći na umjetničkoj pozornici u sklopu izložbe Feller—Gattin—Jevšovar—Kristl—Seder u Galeriji Nova 1977.; njihova tada priznata povijesna vrijednost dodatno će biti utvrđena na retrospektivama Jugoslovensko slikarstvo šeste decenije u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu 1980. i Apstraktne tendencije u Hrvatskoj 1951–1961. u Modernoj galeriji u Zagrebu 1981. godine. A konačnu potvrdu dobit će na nedavnoj retrospektivi Fellerova enformela u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Danas se neke od Malampija nalaze u stalnim postavima zagrebačke Moderne galerije i beogradskog Muzeja savremene umetnosti.
Fellerove Malampije su, uz prethodna Gattinova, najekstremnija djela umjetničke pojave poznate pod pojmom “zagrebački radikalni enformel”. Čine ih visoki reljefni nanosi mješavine različitih neslikarskih sredstava povezanih uz grubo platno jute, načinjene su od materije paljene i gašene sve dok ona ne postane hladna i crna poput kore otvrdnule vulkanske lave. Ali ipak ničega asocijativnog u odnosu prema okolnom svijetu izvan samih tih (anti) slika nema, i ne treba to asocijativno ni tražiti pri razumijevanju njihova značenja. Obe su, zapravo, krajnje izravne i konkretne konstatacije primarnoga stanja materije kao takve, njih je nemoguće i nepotrebno vrednovati likovnim mjerilima, kao što bi ih također neprimjereno i pogrešno bilo objašnjavati literarnim sadržajima. Ako se za ma koje djelo enformela — pozivajući se na Argana — smije reći da je ono “čisti čin egzistencije, slobodan od svake intencionalnosti i od svake refleksije aposteriori”, te shodno tome da je enformel “umjetnost posve drukčija, koja ne podnosi ni jednu shemu naslijeđenu od prošlosti, kao i nijednu pragmatsku obvezu prema budućnosti”, onda bi to opravdano bilo reći upravo za Malampije. Duhovno stanje što ga Malampije svjedoče jest “apsolutno otuđenje” kao svijet, spoznaja, misao, raspoloženje, emocija jednoga davnog osobnog i nadosobnoga povijesnog trenutka epohalne krize. No upravo zato jer se stanje krize uvijek iznova obnavlja, jer je to stanje permanentno, proizlazi i danas neprolazna aktualnost Malampija kao umjetničkih djela, ali i kao svjetonazorskih zaključaka o konkretnoj i konstantnoj realnosti postojanja.
Katalog izložbe u galeriji Academia Moderna, Zagreb, travanj 2009.