Ješa Denegri, Pariški kontekst Ivana Picelja [CROATIAN]
Pariški kontekst Ivana Picelja
Ješa Denegri
U povodu četvrte samostalne izložbe Ivana Picelja u Galeriji Denise René uputno bi bilo podsjetiti na umjetnikove prethodne pariške nastupe koji u njegovoj radnoj biografiji odreda posjeduju značenja vrlo važnih izlagačkih referencija. Picelj, naime, prvi put izlaže 1959. godine u ovoj uglednoj pariškoj galeriji čvrstoga programskog opredjeljenja k apstraktnoj umjetnosti geometrijskog i konstruktivističkog usmjerenja zajedno sa svojim zagrebačkim kolegama Vojinom Bakićem i Aleksandrom Srnecom (s predgovorom u katalogu Michela Sauphora i Victora Vasarelyja); potom tri puta samostalno na izložbama pod nazivima Cyclophoria, 1972., Ombre, nombre, 1982. i Remember, 1986. Kao redoviti pripadnik grupe umjetnika okupljenih oko Galerije Denise René Picelj će više puta biti nazočan na sljedećim tematskim izložbama posvećenim baštini povijesnoga konstruktivizma u poslijeratnoj umjetnosti: Art Abstrait Constructif International, 1961., Esquisse d’un salon, 1962., Mouvement 2, 1964., Structures et mouvement, 1966., Structures, lumière et mouvement, 1967., 1=100 editions–multiples, 1969., Graphiques 1953–1985 — Multiples 1965–1985, 1985., Mes années 50 — L’art constructive et cinétique, 1988., L’aventure constructive et cinétique, 1988., Art construit — Petit format et œuvre sur papier, 1991., Art construit — tendences actuelles, 1992., Lumière et mouvement, 1996., Œuvres sur papier — Cinquante années de création, 2002. U izdanju iste galerije objavio je tri mape sitotiska: Œuvre programmée No1, 1966., s predgovorom Gilla Dorflesa, Cyclophoria, 1971., s predgovorom Abrahama Molesa i Remember, 1984. — 86., s predgovorom Annie Le Brun. A time nisu iscrpljeni svi Piceljevi pariški umjetnički kontakti, budući da se među podacima njegove izlagačke biografije nalaze sudjelovanja na sedmom Salonu des Réalites Nouvelles, 1952., na izložbama 50 ans d’art abstrait u Galeriji Raymond Creuse 1959. i Nouvelle Tendance u Musée d’art decoratif 1964., te u nekoliko navrata na izložbama tadašnje suvremene jugoslavenske umjetnosti.
Između, dakle, najranijeg nastupa davne 1952. i ovog, za sada, posljednjeg 2007., Picelj je duže od pola stoljeća povremeni, ali i redoviti sudionik pariške umjetničke scene. Stoga kada bismo voljeli izraziti se jednim paradoksom mogli bismo reći da je Picelj i hrvatski, kao i, punopravno, pariški umjetnik sa stalnim prebivalištem u Zagrebu. On je pariški umjetnik još i zbog brojnih dugih i kraćih boravaka u francuskoj metropoli, zbog mnogih svojih prisnih poznanstava među pariškim umjetničkim i intelektualnim krugovima. A biti istaknutim pariškim umjetnikom to istodobno znači ne manje biti i sudionikom važnih europskih i svjetskih zbivanja u području vlastite umjetničke orijentacije.
Umjetnik koji djeluje u okrilju Galerije Denis René, a s obzirom na dobro poznatu izlagačku i ukupnu umjetničku politiku ove Galerije, po svojoj je kulturi baštinik tradicije povijesnoga konstruktivizma, također je i kreativni nastavljač te tradicije u suvremenim umjetničkim uvjetima. Upravo takav je i Piceljev osobni primjer umjetnika koji je svojedobno kao pripadnik skupine EXAT 51 u Zagrebu početkom pedesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme raskida s ideologijom socijalističkog realizma, tada vladajućom na hrvatskoj i jugoslavenskoj umjetničkoj sceni, istupio s programom beskompromisnog zalaganja za legitimitet apstraktne umjetnosti, ali i više od toga — težio je slobodi svakoga naprednog umjetničkog očitovanja. Potom je u šezdesetim godinama bio sudionikom međunarodnoga neokonstruktivističkog pokreta Nove tendencije s inicijalnim središtem u Zagrebu i s jednim od svojih glavnih kreativnih središta upravo u Parizu. U svojoj umjetničkoj praksi Picelj je prošao put od slikara geometrijske apstrakcije do tvorca objekata i grafika u duhu optičke i strukturalne umjetnosti, te usporedno s time i ulogom pionira grafičkog dizajna u vlastitoj sredini. Izgrađivao je i dokazivao u gotovo svakodnevnom djelovanju profil umjetnika konstruktivnog društvenog ponašanja kao nositelja brojnih pozitivnih i progresivnih inicijativa u okolini svoga postojanja. Za Picelja, dakle, jezik geometrijske apstrakcije i strukturalne umjetnosti nipošto nije pitanje izbora jednoga formalnog rječnika, nego je prije i iznad svega pitanje utemeljivanja posve određenog idejnog, duhovnog i, u konačnici, etičkog stajališta na čijim osnovama djeluje kao umjetnik i kao javna osoba kojoj je strateški cilj neprestano graditeljsko poticanje vlastite kulturne i životne sredine.
Za svoju četvrtu samostalnu izložbu u Galeriji Denise René Picelj je odabrao objekte–reljefe redovito i isključivo krajnje kontrastnoga crno–bijelog odnosa. U jednom od njih, s metalnim elementima standardnih veličina, prvotno koncipiranog 1966. i pod autorovim nadzorom rekonstruiranog radi izlaganja na umjetnikovoj retrospektivi u Zagrebu 2005., Picelj razrađuje problem homogene strukture građene od istovjetnih crnih jedinica (Negro), u drugom pak (BK) razmatra problem heterogene kompozicije crnih i bijelih elemenata pozicije kojih su raspoređene prema načelu kontroliranoga slučaja (ishodom što proizlazi bacanjem kocke). A po prvi put upravo na ovoj pariškoj izložbi Picelj prikazuje seriju od petnaest objekata istovjetnih formata (45 x 45 cm), čija je struktura od crno–bijelog papira smještena u kutijama od pleksija, pri čemu se u konstrukciji ovih objekata uočava postojanje zakonitosti logičkoga sustava što regulira odnose među jedinicama cijele ove serije. Svako zasebno djelo nije, dakle, samostalni i samodostatni objekt nego je dio serije, ravnopravna jedinka u sklopu ukupne oblikovne cjeline. Prema konstruktivnim svojstvima umjetnikovih prethodnih i sadašnjih realizacija zamjećuje se da u Piceljevu umjetničkom poimanju postoji prelazak od kompozicije k strukturi, od estetskog ka konceptualnom, od vizualnog k mentalnom. Tehnička izvedba posljednjih objekata jest precizna, ali ne i tehnološki razmetljiva, tome protivno ova djela napravljena su od jednostavnog, jeftinog i skromnog gradiva, zato da se opažanju gledatelja ne bi nametnula materijalom, nego da bi mu prvenstveno bila ponuđena misaona i duhovna suština umjetničkog djela. Picelj dosljedno brani stajalište da umjetnik i danas, u vremenu “plinovitoga” stanja suvremene umjetnosti — kao što je to nekada bilo u vremenu ranoga modernizma i povijesnih avangardi — treba biti graditeljem novih umjetničkih svojstava, a što na simboličkoj razini znači i graditeljem boljega svijeta pojedinačnog i zajedničkoga ljudskog postojanja. S dugim umjetničkim i životnim iskustvom, s bogatim umjetničkim i životnim spoznajama, ovaj u istoj osobi mudri i vječito mladi umjetnik konstruktivnoga ponašanja stalno se obnavlja na čvrsto utemeljenim polazištima i time uvijek novim zamislima i realizacijama neprestano dopunjuje svoje već odavno sigurno utvrđeno povijesno djelo.
Katalog izložbe Ivan Picelj: Surfaces, Galerie Denise René, Pariz 2007./2008.,
na francuskom (neobjavljeno na hrvatskom)