Ješa Denegri, Novi podaci oko prve izložbe Novih tendencija 1961. godine [CROATIAN]
Novi podaci oko prve izložbe Novih tendencija 1961. godine
Ješa Denegri
U dva nedavna napisa, u tekstu »Nepoznate podrobnosti« (Fantom slobode, 3, 2010.) i u odlomcima razgovora s Nadom Beroš »Što je Gorgona imala sa Manzonijem«, objavljenim u publikaciji u povodu izložbe Ukidanje retrospektive Josipa Vanište u Muzeju suvremene umjetnosti 2013., Matko Meštrović evocira sjećanja oko prve zagrebačke izložbe Novih tendencija 1961. godine iznoseći niz dosad nepoznatih podataka važnih za razumijevanje koncepcijskih i organizacijskih okolnosti u vezi s ovom priredbom. A to se tiče kontakata na relaciji Piero Manzoni—Nove tendencije—Gorgona, kako se ove relacije danas mogu pobliže sagledati upravo nakon Meštrovićevih dragocjenih svjedočenja.
Osnovni zaplet (i rasplet) sastoji se u sljedećem: odgovarajući pozitivno na poziv za sudjelovanjem na spomenutoj zagrebačkoj izložbi tek u stadiju pripreme, tada još uvijek bez definitivnog naziva i pod obećanjem organizatora kako će izložba biti nazvana Avangarda 61, Manzoni odlučuje poslati u Zagreb tri rada: jednu sliku, kutiju s “linijom” i kutijicu (scatolleta) sa sadržajem Merda d’artista. U popratnom pismu upućenom Meštroviću iskazuje pohvale (anti)časopisu Gorgona, napominje kako su mu “linije” važnije od slika i iznosi svoju zabrinutost time što je organizatorom zagrebačke izložbe određen Almir Mavignier. Na kraju pisma obećava Meštroviću poslati tekst što ga upravo piše i najavljuje nadu u posjet Zagrebu. Ali ništa od toga neće se dogoditi: jer, Manzoni umire u Milanu 6. veljače 1963. godine. No kako bi se puni sadržaj ovog pisma mogao razabrati bez naknadnih prepričavanja, valja ga doslovce navesti u cijelosti:
“Dragi Matko,
Beskrajno ti hvala na tvoja dva posljednja pisma koja su me jako razveselila.
Hvala ti na mišljenju o mojem projektu za Gorgonu: Gorgona mi se jako sviđa.
Za izložbu ćemo svakako poslati.
Donekle nas je zabrinuo naslov, a još više činjenica da izložbu organizira Mavignier u kojega nemamo neko naročito povjerenje: ne bismo se željeli naći u situaciji da izlažemo s nekim Maxom Billom ili Munarijem itd…!
Pismom iz muzeja zatražili su od mene 3 slike: razmišljam da im pošaljem, sada kada kažeš da će se izložba zvati »Avangarda 61«, 1 sliku, 1 liniju i jednu konzervu Kunstlerscheissea (to je moj posljednji rad).
Za mene su linije važnije od slika.
Pripremam jedan članak u kojem govorim (izbjegavajući bilo kakvu teoriju) o radovima koje sam napravio, o projektima na kojima radim: bit će to informativan članak; čim ga dovršim, poslat ću ti kopiju.
Nadam se da ću vas moći posjetiti ovog ljeta u Zagrebu, ali to zavisi od mnogo stvari (novac i posao).
Hvala još jednom: srdačno
Piero”
Ključ za razumijevanje ovog Meštrovićeva svjedočenja u vezi s prvom izložbom Novih tendencija sastoji se u sljedećem: Mavignier, koji je imao presudnu riječ pri odabiru sudionika i izložaka zagrebačke izložbe, od Manzonijeve pošiljke prihvatit će za izlaganje jedino akromnu sliku (Akromno 1961, 1961.); odbio je pak uključiti u izložbu kutiju s “linijom” i kutijicu s navodnim sadržajem izmeta umjetnika. Meštrović o tome bilježi konkretno:
“Dogodilo se nešto što nisam mogao kontrolirati, niti sam imao takvu poziciju. Za završnu verziju izložbe i popis pozvanih umjetnika bio je odgovoran Mavignier, kao i za postavljanje izložbe. Tko je i kako dobio i odbio prijedlog triju radova Manzonija meni ni danas nije poznato. Ali Manzoni mi piše, u tom pismu objavljenom u Fantomu slobode, da mu je jako žao što su mu odbili dva najvažnija rada za izložbu Novih tendencija…”
Nema dvojbe kako je ova Mavignierova odluka dalekosežno utjecala na konačnu problemsku fizionomiju prve zagrebačke izložba Novih tendencija. Jer, pod pretpostavkom da su oba odbijena Manzonijeva rada bila prihvaćena za izlaganje, zagrebačka bi izložba poprimila umnogome drukčiju koncepcijsku orijentaciju: naime, znatno više približila bi se neodadaističkom krilu tadašnje međunarodne umjetničke situacije u povijesnom razdoblju “poslije enformela” umjesto neokonstruktivističkog duhovnog srodstva prevlađujućeg na drugoj zagrebačkoj izložbi Novih tendencija 1963. godine. Time se potvrdilo da Manzonijevo strahovanje u vezi s Mavignierom kao selektorom prve zagrebačke izložbe zaista nije bilo bez razloga: jer, njegova neopoziva odluka o tome što od Manzonijeve pošiljke prihvatiti a što pak odbiti, utisnula je presudni i trajni biljeg cjelokupnoj problematici, a u krajnjoj konsekvenciji i ideologiji prve zagrebačke izložbe Novih tendencija 1961. godine.
(neobjavljeno, 2013.)